Ono što se dešava u Botunu i Zeti nije priča o kolektoru, niti o tehnologiji, elaboratima, nego o tome kako vlast, kada izgubi vezu sa narodom, počinje da govori jezikom papira, kredita i tuđih zahtjeva, a prestaje da razumije glas onih zbog kojih je uopšte došla na vlast. I zato je Botun postao mjesto na kojem se ogolila sva laž o „evropskim vrijednostima“, „demokratskom kapacitetu“ i „novoj, boljoj Crnoj Gori“.

Građani Zete su uradili ono što im je demokratija dala kao najčistiji i najjasniji instrument: izašli su na referendum i rekli „ne“. Ne stidljivo, ne dvosmisleno, ne u procentima koji ostavljaju prostor za tumačenje, već brutalno jasno – 98 odsto protiv. To je trenutak u kojem svaka vlast, ako u sebi ima i trunku demokratskog refleksa, zastane, vrati se korak unazad i kaže - narod je rekao svoje, moramo tražiti drugo rješenje.

A šta je uradila vlast Milojka Spajića i gradska uprava Podgorice na čelu sa Sašom Mujovićem? Poslala je mehanizaciju u četiri ujutru i policiju da „održi red“. Privedeno je 54 ljudi, među njima i predsjednik Opštine Zeta. Narod koji je protestovao i branio svoje pravo da ne živi pored postrojenja koje ne želi – postao je bezbjednosni problem. A onda je premijer, hladno i bez stida, poručio da je sve to bio dokaz „demokratskog kapaciteta“ države.

Ako je to demokratija, onda je ona u Crnoj Gori doživjela potpunu inverziju. Jer demokratija nije kad se nakon referenduma šalje policija, nego kad se nakon referenduma preispituju odluke vlasti. Demokratija nije kad se narod opisuje kao „inatni“, kako je to uradio gradonačelnik Podgorice, nego kad se vlast zapita zašto joj građani više ne vjeruju. Ta riječ – inat – možda je najiskrenija rečenica koja je izašla iz usta ove vlasti. U njoj je sadržan čitav prezir prema ljudima koji ne žele da ćute i klimaju glavom.

Saša Mujović je govorio o elaboratima, o kamionima, o tehnologiji koja nije zastarjela. Govorio je i o ugovoru koji, kako kaže, nije mogao biti objavljen bez saglasnosti privatne kompanije, jer bi u suprotnom Glavni grad mogao biti tužen. I tu pada svaka priča o transparentnosti. Jer ako javni projekat, na javnoj teritoriji, koji direktno utiče na život hiljada ljudi, zavisi od dobre volje privatne firme da bi građani uopšte znali šta u njemu piše, onda je to poniženje javnog interesa.

Vlast se, kao i uvijek kad joj ponestane argumenata, sakrila iza Evrope. Kredibilitet pred evropskim partnerima, poglavlje 27, grantovi, krediti – sve je to postalo važnije od glasa naroda. Evropa je u ovoj priči svedena na batinu zbog koje se nešto mora, jer „Evropa traži“. Samo što tu ima jedan problem koji vlast uporno odbija da vidi – ta Evropa, kojom plaše građane, danas nije onaj moralni i politički arbitar kakvim je predstavljaju u unutrašnjoj propagandi. U međunarodnim odnosima ona je marginalizovana, podijeljena i slaba. Narod Zete to vidi i razumije. Za razliku od vlasti, koja se ponaša kao da joj je najveći cilj da zadovolji zapadne birokrate, makar gazila sopstvene građane.

Kada je pritisak postao prevelik, Vlada je ponudila „garancije“, praćenje emisija, obustavu rada ako se prekorače limiti, sanaciju crvenog mulja, obećanje da postrojenje neće početi sa radom dok se ne riješe postojeći ekološki problemi. Sve to zvuči lijepo na papiru, ali suštinski ne mijenja ništa. Jer lokacija ostaje ista, a povjerenje je već uništeno. Jer garancije dolaze tek kad je narod već proglašen problemom i kad su lisice već zazvečale.

Najveći grijeh ove vlasti nije u tome što gura jedan projekat, već u tome što je izgubila moralni kompas. Ovo je vlast koja je došla na talasu otpora prema režimu Mila Đukanovića, a danas ponavlja njegove najgore obrasce: silu, aroganciju i potpuno odsustvo sluha za narod. Samo što je kod Mila bar bilo jasno da narod za njega nije bitan. Kod ove vlasti, licemjerje je gore – jer se i dalje poziva na promjene i demokratiju, dok radi suprotno.

Posebna sramota su oni partijski funkcioneri i aktivisti Pokreta Evropa sad koji su danas, nakon intervencije policije, seirili nad scenama privođenja, nad činjenicom da je narod potisnut i ponižen. Radovati se tome što policija razvlači građane koji su samo branili rezultat referenduma znači trajno izgubiti pravo da se pozivaš na bilo kakve vrijednosti.

I zato se mora postaviti pitanje koje ova vlast uporno izbjegava - ako ste toliko hrabri u ime Evrope i zakona, zašto ne krenete na Milovu „ničiju kuću“ na Gorici?

Vlast zna da je lakše pokazivati snagu na običnom čovjeku, a nikad na simbolima starog režima i narod to od danas vidi jasnije nego ikad.

Botun i Zeta su danas ogledalo u kojem se vidi šta je ostalo od obećanih promjena. Ovo više nije pitanje ekologije, nego pitanje slobode, dostojanstva i prava naroda da odlučuje o sopstvenom životu. I zato ova priča ne smije da se završi dnevnim izvještajem i par saopštenja. Ova tema treba da ostane kao podsjetnik na trenutak kada je vlast birala između naroda i papira – i izabrala papir uz primjenu brutalne sile.

Narod Zete je u pravu. I upravo zato što je u pravu, vlast ga se plaši.