Ispod naizgled ironične, cinične i „duhovite“ objave poslanika i visokog funkcionera Pokret Evropa sad Miodraga Lakovića krije se mnogo više od jedne opaske na društvenoj mreži. Ta objava je politički dokument, priznanje, signal i otvorena poruka – prije svega sopstvenom lideru, a zatim i javnosti koja je, kalkulantskim glasovima, omogućila da se ova struktura domogne vlasti.

Kada Laković piše da „počinju da proviruju stvarni razlozi protesta u Botunu, kao kamenje ispod snijega koji kopni“ i da je „čudo što nema i kapele“, on ne napada Demokratsku narodnu partiju. On ne napada ni konkretnu odluku, niti konkretnu politiku. On se, bez ikakvih rukavica, obračunava sa narodom – sa onim istim ljudima koji su, uprkos svim razočaranjima, vjerovali da će promjena vlasti značiti i promjenu odnosa prema njihovim strahovima, pravima i dostojanstvu.

Protesti u Botunu nisu nastali iz ideoloških kuhinja, niti su proizvod nekakve mistične „pozadine“, kako to sada pokušava da sugeriše Laković. Oni su nastali iz egzistencijalne bojazni, iz nepovjerenja prema institucijama koje su decenijama gazile lokalne zajednice, iz iskustva ljudi koji su navikli da im se odluke saopštavaju – a ne objašnjavaju. I upravo tu dolazimo do suštine problema.

Laković je, ovom objavom, javno izašao iz političkih „gluvih soba“ u kojima se do juče šaputalo po podgoričkim lokalima, iz prostora u kojima su se donosile odluke bez svjedoka, a nakon što su njihovi vlasnici završili iza rešetaka i pod najtežim optužbama. Ono što se ranije pakovalo u tehnokratsku retoriku, evropske floskule i skupa odijela, sada se otvoreno servira - prezir prema „običnom“ narodu, prema onima koji ne čitaju brifinge, ali znaju da prepoznaju nepravdu.

Ovaj nastup nije ni slučajan ni iznuđen. On je rezultat unutrašnjeg pritiska i frakcijskih odnosa unutar Pokreta Evropa sad, u kojima jedna struja – ona koja je organski povezana sa strukturama duboke države bivšeg režima – sve manje krije svoj stvarni politički smjer. Laković više ne može da balansira. On šalje poruku da je iscrpio snagu, da je pritisnut od onih čijim je interesima uvijek bio blizak, pa i onda kada je, glasovima poštenog ali zavedenog naroda, „uguran“ u parlament.

Njegova ironična opaska o „kapeli“ nije slučajna. Ona je ideološka. Ona je namijenjena upravo najpoštenijem i najnapaćenijem dijelu naroda – onom koji glasa bez kalkulacija, koji nije dio elita, koji ne trguje identitetom. To je poruka podsmjeha, ali i upozorenja da se očekivanja moraju spustiti, da je narodna volja smetnja, a ne orijentir.

Zato ovo nije Lakovićev obračun sa Demokratskom narodnom partijom. Ovo je obračun sa idejom da vlast mora da sluša narod. I istovremeno jasan signal premijeru Milojku Spajiću da je jedna frakcija unutar pokreta koji vodi prešaltovala u viši stepen prenosa – i da je spremna na sve, pa i na otvoreno gaženje temeljnih očekivanja onih koji su tu vlast stvorili.

Inicijative koje je DNP najavio – o srpskom jeziku, državljanstvu, simbolima i dijalogu o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda u Zeti – nisu nikakva „kamenja ispod snijega“. One su legitimna politička pitanja u zemlji duboko podijeljenoj upravo zbog toga što su takve teme decenijama gurane pod tepih. Prijetnja ostavkama nije ucjena, već pokušaj da se politička odgovornost vrati u prvi plan.

Ono što zaista proviruje iz Lakovićeve objave jeste strah. Strah od toga da se politika ponovo ne vrati narodu. Strah od dijaloga. Strah od toga da se evropska skupa odijela ne ispostave kao prazna ambalaža.

Ovim tekstom ne želim apsolutno ništa da vam sugerišem u političkom smislu, već želim da bez patetike i mitologizacije, ali i bez iluzija kažem ko više nije na strani naroda. Jer kada predstavnik vlasti počne da se ironično obraća onima koji su ga doveli tu gdje jeste, to ne može biti nespretna izjava, nego jasan znak da se izdaja više ni ne pokušava sakriti.