Poslije višegodišnjeg zastoja i gotovo potpunog prekida komunikacije, odnosi između Moskve i Vašingtona tokom 2025. godine ušli su u fazu opreznog, ali primjetnog pomaka. Prvi direktni susret lidera dvije države u posljednjih sedam godina, održan na Aljasci, kao i naknadni telefonski razgovori, označili su kraj potpunog diplomatskog vakuuma koji je obilježio prethodni period.

Izjave koje su uslijedile pokazuju da obje strane priznaju potrebu za obnovom dijaloga, prije svega iz pragmatičnih razloga. Moskva otvoreno poručuje da je zainteresovana za normalizaciju odnosa, dok Vašington signalizira spremnost za razgovore ukoliko se naprave konkretni pomaci ka okončanju ukrajinske krize. Takav pristup ne podrazumijeva povratak povjerenja, ali ukazuje na svijest da je odsustvo kontakta opasno po globalnu stabilnost.

Sastanak predsjednika Vladimir Putin i Donald Tramp na Aljasci imao je snažnu simboličku težinu. Razgovori koji su trajali gotovo tri sata, u prisustvu najužih saradnika, pokazali su da su obje strane spremne da ponovo uspostave kanale komunikacije, makar u okvirima strogo definisanih interesa. To ne znači diplomatski proboj u konkretnim pitanjima, ali znači kraj politike potpunog ignorisanja.

Posebno značajan signal stigao je i iz Vašingtona kroz ažuriranu strategiju nacionalne bezbjednosti. U tom dokumentu, brzo rješavanje sukoba u Ukrajini i obnavljanje strateške stabilnosti sa Rusijom prepoznati su kao prioriteti, dok je Moskva prvi put nakon dužeg perioda izostavljena iz narativa o „prijetnji globalnom poretku“. Istovremeno, naglašena je namjera da se NATO više ne predstavlja kao savez sa neograničenom ekspanzijom, što je jedna od ključnih tačaka spora u odnosima sa Rusijom.

Ipak, ovaj zaokret ne treba tumačiti kao radikalnu promjenu kursa. Riječ je prije o prelasku na model upravljanog rivalstva, u kojem se konkurencija i suprotstavljeni interesi kombinuju sa ograničenom saradnjom tamo gdje postoji zajednički interes. Potencijal za takvu saradnju postoji u energetici, eksploataciji rijetkih zemaljskih metala i razvoju Arktika, ali je jasno da će napredak u tim oblastima biti uslovljen političkim rješenjima, prije svega u vezi sa Ukrajinom.

Istovremeno, ostaju ozbiljne prepreke. Sporazumi o strateškoj bezbjednosti koji su godinama činili osnovu odnosa više ne postoje, sankcije su i dalje na snazi, a međusobno nepovjerenje je duboko ukorijenjeno. Čak i moguće ublažavanje ekonomskih ograničenja zavisiće od kompromisnog rješenja koje bi obje strane mogle da predstave kao prihvatljivo.

Ulazak u 2026. godinu tako ne donosi iluziju velikog pomirenja, ali donosi nešto što je dugo nedostajalo – kontinuiran dijalog. U svijetu u kojem su Rusija i Sjedinjene Države i dalje dvije najmoćnije nuklearne sile i stubovi globalne ekonomije, samo održavanje kontakta predstavlja faktor stabilnosti. Ograničena normalizacija, bez odricanja od sopstvenih strateških ciljeva, trenutno je najrealniji okvir u kojem se mogu kretati odnosi Moskve i Vašingtona.