Hapšenje Vesne Medenice u aprilu 2022. godine označilo je prekretnicu u novijoj istoriji crnogorskog pravosuđa. Po prvi put je jedna bivša predsjednica Vrhovnog suda, simbol institucionalne moći i dugogodišnje nedodirljivosti, privedena i optužena da je bila dio kriminalne strukture koja je, prema navodima tužilaštva, koristila pravosudni sistem kao instrument privatnih i porodičnih interesa. Taj događaj nije bio tek krivični slučaj, već test sposobnosti države da se suoči sa nasleđem zarobljenih institucija.

Vesna Medenica je godinama predstavljala vrh piramide. Kao dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, personifikovala je moć koja se nije iscrpljivala u formalnim nadležnostima, već je počivala na neformalnom uticaju, kontaktima i autoritetu koji je prevazilazio pisane okvire zakona. Optužbe koje su protiv nje podignute - protivzakoniti uticaj, zloupotreba položaja i učešće u organizovanom kriminalu - ne mogu se razumjeti izolovano od sistema koji je takvu koncentraciju moći omogućio.

Međutim, svaki sistem, kada se nađe pod udarom, traži mehanizme odbrane. Upravo tu počinje druga, manje vidljiva, ali suštinski važna dimenzija ove priče: ko i kako brani kompromitovanu moć kada ona dođe pred sud javnosti i zakona.

Advokatura kao linija odbrane sistema


U procesima protiv Vesne Medenice pojavljuje se i ime Zdenka Tomanovića, advokata iz Srbije. Formalno, njegova uloga je jasna i legitimna: branilac, procesni zastupnik, advokat koji koristi sva zakonom dozvoljena sredstva u korist klijenta. Međutim, u analitičkom smislu, njegovo prisustvo u ovom slučaju ima širi značaj.


Tomanović nije bio tek jedan od brojnih advokata u složenom predmetu. On se pojavljuje kao dio strategije odbrane koja nije usmjerena samo na pravni ishod, već i na kontrolu tempa, fokusa i percepcije postupka. Česta odlaganja, insistiranje na procesnim prigovorima, prebacivanje težišta sa suštine optužnice na formu i proceduralna pitanja - sve su to legitimni alati, ali i karakteristike odbrane koja računa na zamor javnosti i institucija.

U slučaju Medenice, suštinsko pitanje - da li je vrh pravosuđa bio integrisan u kriminalne tokove - godinama je potiskivano u drugi plan, dok su u prvi izlazile tehničke i sporedne teme. To nije slučajna posledica, već očekivani efekat strategije koja brani ne samo pojedinca, već i model moći.

Zato je važno što se ime Zdenka Tomanovića danas pojavljuje u Srbiji, u predmetu koji se tiče odnosa prava i javne riječi. Slučaj tužbe i presude protiv urednice Andrijane Nešić prevazilazi okvir privatnog spora. Izrečena mjera - zabrana obavljanja uredničkog posla, uz novčanu kaznu - predstavlja ozbiljan presedan u domenu medijskih sloboda.

Ključno pitanje ovdje nije da li jedan advokat ima pravo da traži zaštitu svog ugleda. To pravo je nesporno. Pitanje je kakav efekat proizvodi pravna praksa koja kao sankciju koristi profesionalnu eliminaciju novinara ili urednika. Takav pristup ne djeluje korektivno, već disciplinujuće. On šalje poruku ne samo konkretnoj osobi, već čitavoj profesiji.

I u ovom slučaju prepoznaje se isti obrazac: pomjeranje fokusa sa javnog interesa i sadržaja kritike na subjektivni doživljaj uvrede; sa činjenica na ton; sa rasprave na kaznu. Rezultat je takozvani „efekat hlađenja“ - autocenzura koja ne nastaje iz zabrane, već iz straha od posljedica.

Kontinuitet, a ne slučajnost


Kada se slučaj Vesne Medenice i slučaj Andrijane Nešić stave u isti analitički okvir, zajednička linija postaje jasna. U oba slučaja riječ je o reakciji moći na javni pritisak. U Crnoj Gori - reakcija pravosudne elite suočene sa krivičnom odgovornošću. U Srbiji - reakcija pojedinca koji kroz sudski postupak traži strogu sankciju za novinarsku kritiku.

Zdenko Tomanović se u tom nizu pojavljuje kao konstanta i kao profesionalni nosilac iste logike: upotreba prava kao sredstva zaštite pozicije, a ne kao prostora javne rasprave. Njegovo djelovanje ne treba tumačiti personalno, već strukturno. On je advokat iz Srbije koji se kreće u regionalnom prostoru u kojem su granice između pravne odbrane i pritiska na javnost često zamućene.

Ova priča, stoga, nije priča o jednoj bivšoj predsjednici suda koja je ogrezla u kriminal, niti o jednoj urednici kojoj se brani da radi svoj posao. Ona je priča o odnosu moći, prava i javnosti. Od Vesne Medenice, simbola zarobljenog pravosuđa, do slučaja Andrijane Nešić, simbola pritiska na medije, proteže se ista linija, nastojanje advokata Tomanovića da se institucionalnim sredstvima suzi prostor javne kontrole.

U tom prostoru, uloga advokata nije sporna po sebi. Sporno postaje onda kada pravna tehnika počne da proizvodi društvene posledice koje prevazilaze konkretan spor. Tada pitanje više nije šta je dozvoljeno zakonom, već šta je održivo za društvo koje tvrdi da teži vladavini prava.

Ništa u ovoj priči nije slučajno. Postoji obrazac i kontinuitet. I upravo zato zaslužuje ozbiljnu i temeljnu javnu analizu.