Postoje teme u medijskom prostoru koje nije potrebno formalno koordinisati, a sve ipak liči jedno na drugo. Kada portali u različitim državama, ali sličnih uređivačkih politika, objave tekstove koji zvuče kao da su nastali u istoj redakciji i pod istim diktatom. To je onaj prepoznatljivi regionalni refleks, kad god se ožive narativi iz starih političkih matrica, ista priča odjednom stiže sa više adresa.

Tako su se danas na CdM-u u Podgorici i u beogradskom „Danasu“ pojavila dva teksta, različita po formi, ali gotovo identična u svojoj suštini. U prvom se Ljubomir Filipović vraća na odavno potrošene političke šeme iz perioda dok je bio aktuelan, u kojima je svako ko nije po volji određenih montenegrinskih političkih krugova proglašavan „agentom uticaja“. U drugom, pjevačica Danica Crnogorčević i njen suprug Ivan predstavljaju se kao žrtve šire političke konstrukcije, bez ijedne stvarne činjenice koja bi poduprla takav narativ.

Jedni napadaju, drugi oplakuju, ali zapravo rade isto — grade unaprijed zadatu priču.

U tekstu Ljubomira Filipovića on ne pokušava da objasni politički kontekst, niti ta blesa može da razumije složenije odnose u Crnoj Gori i regionu. Ono što nudi jeste restauracija jednog jednostavnog modela, da sve što dolazi iz Srbije predstavlja problem, da je svako ko ne kritikuje Srbiju „agent“, a svako ko istupa drugačije od željenog – politički i bezbjednosno sumnjiv. To su šeme koje više nemaju uporište u stvarnosti, ali po inerciji i dalje žive u pojedinim kolumnama opskurnih sajtova, koji više liče na internet klozete.

Posebno je zanimljivo što mu je, u toj konstrukciji, potrebno moje ime. Ne zato što sam ja stvarna tema njegovog teksta, nego zato što se moje ime može upotrijebiti kao simbol i neko na čiji se račun može konstruisati narativ koji, u svojoj suštini, nema argumenata.

S druge strane, uloga Ivana Crnogorčevića u čitavoj priči takođe je specifična. Njegove objave na društvenim mrežama bile su oštre, pune patetike i velikih riječi. To je legitimno, ali kada tako dramatičan ton izađe u javnost, onda je prirodno i da se očekuje odgovornost. Umjesto toga, kada su reakcije došle, Ivan je doživio "patos" pa je odjednom utihnuo. Povukao se sa pozicije koju je sam zauzeo i prepustio supruzi Danici da „smiruje situaciju“, da daje intervju, da poziva na mir, ljubav i na post. Onako glup, tup, nabijeđen i duhovno plitak, pomislio je u trenutku da je postao ideolog i vođa obojene revolucije. Međutim, sve se svelo na nedoslednost, makar u onom smislu da ko otvori raspravu, treba da stoji iza nje do kraja i da se "pobije" ako je potrebno.

U toj dinamici, Danica postaje figura koja se koristi mnogo više nego što se sluša. Javnost joj pripisuje uloge koje ona ne stvara. Jedni je idealizuju, drugi napadaju, treći koriste kao ilustraciju svojih političkih teza. U svim tim tumačenjima, njen stvarni glas najmanje se čuje, jer mu je potreban odmor. I tu dolazimo do suštine. Ni Ljubomirov tekst, ni tekst u „Danasu“ nemaju za temu ni mene, ni Danicu, ni Ivana kao ljude. Tema je potreba određenih medijskih krugova da ožive prepoznatljive političke reflekse, da ponovo podijele javnost na tabore, da vrate u život modele koji više ne funkcionišu. To je borba sa realnošću koja se promijenila, na veliku žalost Filipovića, Crnogorčevića i njihovih medijskih pokrovitelja.

Ja u tome nemam nikakvu ulogu koju nisam sam izabrao. Nikada nisam bio ničiji politički instrument, niti sam ikada pristao da me bilo koja medijska kuhinja svrstava u svoje redove. Pišem ono što mislim, stojim iza onoga što napišem, i ne želim – niti mi je potrebno – tuđe tutorstvo, bilo ideološko, bilo političko.

Upravo ta nezavisnost smeta. Ne moj stil, stav, ton — nego činjenica da se ne uklapam u njihove matrice.

Dva teksta, dva portala, dva različita pristupa — a isti motiv. Isti instinkt. Ista potreba da se oživi prošlost koja više ne određuje sadašnjost.

Region se promijenio. Političke linije su pomjerene. Stari narativi više nemaju snagu da definišu stvarnost. I u toj promjeni neko vidi problem — ali to nije moj problem.

Ko u svojim tekstovima vidi neprijatelje, neka ih traži tamo gdje ih je sam zamislio. Ja u njih ne spadam.