Dok Srbija pokušava da živi u ritmu demokratskog razvoja, sa svim svojim izazovima i političkim neslaganjima, radikalizovani dio opozicione scene ušao je u fazu koja nije samo neodgovorna, već duboko opasna.

Juče je održan protest ispred porodičnog doma bivšeg premijera Srbije, Miloša Vučevića, čovjeka koji je, podsjetimo, bio jedan od najglasnijih zagovornika podrške srpskom narodu u Crnoj Gori u vrijeme najvećih udara režima Mila Đukanovića na vjeru, crkvu i nacionalni identitet.

Performans, blokada, demonstracija, sve to više nije ni politika ni protest, nego napad na porodicu, na djecu, na privatnost i temelje pristojnog društva. Grupa od par desetina osoba „u ime naroda“ došla je pred kuću u kojoj živi porodica Miloša Vučevića. Nisu imali poruke, samo mržnju, linč i psihološko nasilje.

Vidovdanski protest na kome su blokaderi najavljivali „novi početak“ završio se u najboljem slučaju kao logistički i politički promašaj. Ali, umjesto političke refleksije, uslijedila je radikalizacija. Pošto tada nisu uspjeli da skupe ni približno pristalica od očekivanog, onda su krenuli ljudima na kuće. I pošto ne mogu da osvoje povjerenje građana, odlučili su terorom nad pojedincima da „šrafe“ sopstvenu nemoć.

Ovaj trend ima sve elemente anarhističkih napada na društvo, pa se postavlja logično pitanje, kada je protest, ma kako bio politički opravdan, dobio licencu da se sprovodi ispred nečije dnevne sobe i kada su djeca postala legitimna meta za dobijanje medijske pažnje?

Uznemirujuća je i aktivna logistička i medijska podrška koju ove akcije dobijaju iz pojedinih krugova u Crnoj Gori. Isti oni koji nikada ni jedan red nisu posvetili diktatorskoj bahatosti Mila Đukanovića i njegovih političko-kriminalnih partnera, danas "pumpaju" scene iz Beograda. Gdje ste bili kada se u Podgorici hapsilo zbog nošenja trobojke? Gdje ste bili kad su, pod fantomkama, upadali u hramove, kad su litijama prijetili pendrecima?

Bratski vam postavljam pitanje, šta znači principijelnost u vašem rečniku? Da li je jednako kad se protestuje ispred kuće Vučevića, a nikada niste ni pomislili da odete ispred vile Mila Đukanovića ili nekog od njegovih satrapa koji su Crnu Goru vukli u ponor? Dobronamjerno vas pitam da li su vam zaista saveznici oni koji i dalje brane „tekovine“ DPS-a?

Srbija nije anarhična zemlja. Ona ima institucije, izbore, javni prostor za debatu. Ona ima Ustav, ima sudove, ima medije. Svako ko želi promjene, ima mehanizme da se za njih izbori demokratskim putem. Ali niko nema pravo da nasilno upada u nečiji  privatni prostor i napada na njegovu imovinu i maltretira članove porodice. Niko nema pravo na to,  kao što niko ne polaže pravo na „narod“ dok se na njega poziva iz grupe od par desetina ostrašćenih i dokonih individua.

Kako je moguće da je neko smislio da navodnu borbu za demokratiju vodi kroz politički vandalizam i da misli da će mu to proći tek tako?! Srbiji je dosta terora manjine, dosta medijskih spektakala bez suštine i nasilja nad dostojanstvom. A oni koji iz drugih država daju „logistiku“ takvom nasilju neka dobro pogledaju s kim stoje u tom sramnom špaliru, jer vrlo često, stoje rame uz rame sa bivšim režimlijama, koji su ponosno marširali pod barjacima ANB-a i tajkunske oligarhije.

Vrijeme je za poziv na svijest i savjest. Da Srbi ostanu dostojanstveni u Srbiji i u Crnoj Gori. Da ne dozvole da ih histerija i performans odvoje od istine. Da ne dozvole da se srpska riječ pretvori u srpski linč.

Vjerujem da Srbija ne smije i neće dopustiti da kuće i porodice postanu mete, a narod instrument tuđih scenarija, onih kojih kada ih je manje na blokadi predstavljaju veću opasnost za živote i imovinu poštenih ljudi. Maske su pale, rukavice su skinute, narod mora da pomogne državi da poziva na odgovornost.