U političkoj konfuziji koja je postala trajno stanje Crne Gore, jedna stvar je postala nepodnošljivo jasna. Najveći problem srpskog naroda nije više antisrpska mržnja nekadašnjeg režima, već autošovinistički mazohizam dijela samih Srba. Njihova sklonost da za sve krive sopstvene političke predstavnike, dok istovremeno bez ikakvog prigovora savjesti glasaju za stranke koje otvoreno rade protiv srpskih interesa u Crnoj Gori.

U Crnoj Gori, državi čije institucije više decenija funkcionišu na principima duboko ukorijenjene diskriminacije prema srpskom narodu, paradoksalno je da se upravo oni koji najglasnije insistiraju na srpskom identitetu i njegovim interesima često nađu na meti, ne od protivnika, već od sopstvenog naroda. Nije rijetkost da se krivica za sve srpske poraze u Crnoj Gori svaljuje isključivo na koaliciju „Za budućnost Crne Gore“, koja jedina nosi teret srpske političke reprezentacije u institucijama.

Koalicija „Za budućnost Crne Gore“ jedina je snaga koja u parlamentu i vladi pokreće teme kao što su dvojno državljanstvo, ćirilica, status srpskog jezika, položaj Srpske pravoslavne crkve, poništavanje rezultata antisrpskih rezolucija, preispitivanje diskriminatorskog Ustava iz 2007. godine. I šta dobija zauzvrat? Optužbe da je „sučesnik u izdaji“, zato što nije uspjela sama da nadglasa koalicione partnere koje su isti ti kritičari glasovima lansirali u vlast. Oni koji od izbora do izbora misle da će građanistički političari sami po sebi donijeti srpskom narodu u Crnoj Gori neku novu vrijednost i koji nikada iskreno nisu sagledali kako su i šta radili oni koje su glasali do sada.

Da se razumjemo, u pitanjima kao što su dvojno državljanstvo, službena upotreba srpskog jezika, ustavna reforma, položaj Srpske pravoslavne crkve i odnos prema genocidnim rezolucijama, nikakva odluka se ne može donijeti bez većine u parlamentu i bez izvršne vlasti. I u toj većini, ključne poluge ne drže Andrija Mandić i Milan Knežević. Naprotiv, u njihovim rukama je odgovornost bez vlasti, dok se realna moć nalazi u rukama građanističkih, prozapadnih i često antisrpski nastrojenih stranaka, onih koje isti ti Srbi svakog izbornog ciklusa uporno podržavaju u velikom broju.

Dok Mandić i Knežević nose odgovornost pred svojim narodom za poteze koje prave Milojko Spajić, Jakov Milatović, Aleksa Bečić ili Ervin Ibrahimović, paralelno postoji čitav korpus građanski orijentisanih srpskih birača koji svoj glas, iz udobnosti i uz izgovor političke korektnosti, daju upravo onima koji u svakom presudnom trenutku glasaju protiv interesa Srba. Ironija je u tome što isti ti Srbi kojima ne pada na pamet da na glasačkom listiću zaokruže koaliciju ZBCG, očekuju da Mandić i Knežević sami, bez podrške, bez većine i bez institucionalnog mehanizma u svojim rukama urade sve što je stvar realne vlasti. Ti i takvi hoće i baš im je stalo da ovi vode borbu, ali bez da im oni daju oružje na izborima.

I neću da kažem ovim tekstom da je idealna koalicija ZBCG i da je bez grešaka, koje ponekad prate kompromisi koji mi se lično ne dopadaju ali je jedina srpska politička snaga koja participira u vlasti, koja je ušla u institucije i koja nosi odgovornost kada nešto uspije i kada nešto ne prođe kako bi željele široke narodne mase. I upravo zato što je unutar sistema, može da sprečava najopasnije udare na srpski narod, a toga mnogi nisu svjesni, najčešće oni koji su odavno uvaljeni u konformizam bez odgovornosti. Zato tvrdim da je svaka kritika bez alternative sabotaža, svaka podrška strankama koje u suštini negiraju postojanje srpskog naroda svjestan politički samoubilački akt i svaki napad na ZBCG koji ignoriše realne odnose moći u Vladi neznanje ili svjesno učešće u antisrpskoj agendi.

Gurne li se koalicija „Za budućnost Crne Gore“ u opoziciju, srpski narod neće imati više ni simboličku političku moć. Bez srpskih kadrova u izvršnoj vlasti i bez prisustva u sistemu odlučivanja, Srbi će se vratiti u doba kada su njihova prava zavisila od dobre volje onih koji ih ne priznaju za konstitutivni narod, a upravo taj scenario priželjkuju neki od samozvanih „patriota“ koji ne glasaju ZBCG, ali žele da „kazne“ Mandića i Kneževića što sjede u ovakvoj Vladi. U stvarnosti, takvim pristupom ne kažnjavaju se oni kao lideri, već cijeli narod. Zato nije stvar da li je ZBCG uspjela da politički progura sve što je obećala, već da li bi išta od toga ikada bilo tema da nje nema u vlasti. A ne bi.

Ako srpski narod želi da ostvari svoja prava u Crnoj Gori, mora prestati sa autodestruktivnim licemjerjem. Ne može se istovremeno glasati za građanske opcije, aplaudirati Zapadu, braniti evropeizacija, a onda kukavički tražiti od Mandića i Kneževića da riješe sve što ste sami predali drugim u ruke. Srpski interes se brani političkim jedinstvom i iskrenim povjerenjem na izborima, onima koji interese srpskog naroda nose na svojim leđima. Pametovanje na internetu, klevete, političko pozerstvo i moralne pridike, gdje se isključivo opravdava lični kukavičluk, nanose samo i isključivo štetu srpskom narodu.