Aleksandar Vučić je otputovao u Moskvu. To nije vijest za one koji imaju osjećaj za vrijeme, istoriju i geopolitiku. To je vijest za jedan uski, ali bučni krug „mislećih ljudi“ koji su poslednjih dana sa nadom, čak i zluradom željom, ubjeđivali javnost da će predsjednik Srbije „odustati“ od parade, da će „igrati na distancu“ i da je „okrenuo leđa Istoku“. Njihova fabrika iluzija, kao i mnogo puta do sada, sudarila se i polupla sa realnošću. A ta realnost je sledeća - Srbija je, ne slučajno, u Moskvi sa svojim saveznicima.

Predsjednik Vučić će na paradi u čast Dana pobjede biti rame uz rame sa Vladimirom Putinom, kineskim liderom Si Đinpingom i mnogim drugim državnicima koji su došli da odaju počast velikoj pobjedi nad nacizmom. Uprkos pritiscima, uprkos šapatima i nametnutim očekivanjima sa Zapada, Srbija nije pogazila pamćenje, savezništvo i čast. Nije zaboravila ko je platio cijenu slobode u 20. vijeku. A nije zaboravila ni ko je bio uz nju u trenucima kad je to bilo najpotrebnije.

Ovo nije samo diplomatski događaj. Ovo je simbolički čin od državničke težine. Susret sa predsjednikom Putinom, razgovor sa patrijarhom Kirilom, odvojeni bilateralni susret sa predsjednikom Sijem, sve su to koraci koji govore više od svake konferencije za medije. To je poruka da Srbija zna svoj put i zašto njime korača, uspravno što je najvažnije. I upravo zato je ova posjeta značajna i za običnog čovjeka. Ne zato što voli geopolitiku, već zato što osjeća potvrdu da se nije prodala narodna čast za aplauze sa tuđe tribine. Srbi su čekali ovaj trenutak kao potvrdu da im država nije poklekla. I nije. Preživjela je „analitike“ s Tvitera, prognostičare iz NVO krugova i njihove mentore iz stranih ambasada. Danas ih ne demantuje vlast, već sama činjenica da je Vučić u Moskvi.

Odlukom da prisustvuje paradi za Dan pobjede u Moskvi 9. maja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne samo što je potvrdio duboke istorijske i kulturne veze srpskog i ruskog naroda, već je dao i snažan odgovor svim onim „analitičarima“, kolumnistima i salonskim globalistima koji su poslednjih nedelja uporno razvijali tezu da se on u Moskvi neće pojaviti. Njihove konstrukcije, nastale u krugu „druge Srbije“, pale su u vodu kao i bezbroj njihovih ranijih predviđanja, toliko često suprotnih stvarnosti da čovjek s pravom može da se zapita da li se radi o neznanju ili o želji da stvarnost liči na njihove fantazije?

Odlaskom u Moskvu na obilježavanje Dana pobjede, Aleksandar Vučić nije samo ispunio očekivanje većine građana Srbije, učinio je mnogo više. Pokazao je da Srbija, uprkos turbulencijama na globalnoj sceni, ima kičmu, državni instinkt i spremnost da čuva ono što je u političkoj epohi postalo rijetkost - doslednost. Predsjednikova posjeta Moskvi predstavlja kontinuitet srpske spoljne politike koja, uprkos svim pritiscima, drži kurs nezavisnosti i samostalnosti.

Susret sa Vladimirom Putinom, kao i sastanci sa kineskim predsjednikom Si Đinpingom i Patrijarhom Kirilom, jesu događaji koji ne izražavaju samo diplomatski format već u sebi nose istorijsku simboliku i geopolitički impuls koji će se mjeriti u narednim godinama i decenijama, a ne u naslovima sjutrašnje štampe. Susret sa Putinom će biti poseban trenutak za sve one u Srbiji koji vjeruju u bratstvo dva naroda, u istorijski savez koji nije utemeljen na trenutnom interesu, već na zajedničkom stradanju, vjeri, kulturi i geopolitičkoj bliskosti. Srbi u ovoj posjeti prepoznaju više od protokolarnog gesta, u njoj vide potvrdu istorijske istine, podsjećanje da smo kao narod bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu i da danas nismo spremni da se odreknemo tog nasleđa u zamjenu za tuđe narative.

Dok su „drugosrbijanci“ zbijali redove na društvenim mrežama, predviđali „bježaniju“ od Moskve i pričali o „padanju u izolaciju“, realnost ih je još jednom demantovala. Ovi glasovi, samozvanih tumača „moralne budućnosti Srbije“, zanemaruju da Srbija nije neutralna samo vojno, već i civilizacijski. I tu leži suština, jer Srbija nije neutralna iz straha, već iz snage. Srbija ne bira stranu u konfliktu velikih sila, nego ostaje uz one vrijednosti koje su i njoj omogućile da preživi i opstane. Zato je Srbija prisutna na Crvenom trgu u stroju pobjednika. Zato je uz Rusiju kad se slavi poraz nacizma. Zato sarađuje sa Kinom koja nam nije postavljala ultimatume i rušila nam otadžbinu navođenim projektilima, već gradila pruge, fabrike i povjerenje.

U trenutku kad se svijet prelama, Srbija pokazuje stabilnost, hrabrost i mudrost. Upravo onakvu kakvu i treba da ima narod koji dobro zna ko mu je bio saveznik kad je bilo najteže. Predsjednik Vučić je svojim odlaskom u Moskvu podvukao crtu — Srbija jeste i ostaće vjerna sebi.

Parada u Moskvi nije samo komemoracija — to je platforma identiteta. Za Srbiju, učešće na njoj nije pitanje simbolike, već istorijske obaveze. Naš narod je, kao malo koji u Evropi, podnio teške žrtve u borbi protiv nacizma i fašizma. Zaboraviti to, ili se distancirati od toga, značilo bi odreći se sopstvenog porijekla. A upravo to je suštinski problem drugosrbijanštine i istorijske kratkovidosti koja je vodi ka tome da današnje odluke mjeri isključivo kroz prizmu evrocentričnih kriterijuma, ignorišući dublju geopolitičku strukturu svijeta koji nastaje.

Prisustvo Aleksandra Vučića danas i sjutra u Moskvi svjedočanstvo je da Srbija nije predmet spoljne politike drugih, već da je subjekt sopstvene. Ona razgovara i nije sluškinja, odlučuje u svoje ime i gradi odnose ne moleći za njih. I konačno, ovo nije pobjeda jednog čovjeka, već ukupno jednog naroda. Srbija je, ovim korakom, pokazala da zna ko je, šta je i gdje joj je mjesto. Ni na Zapadu ni na Istoku, već tamo gdje su joj saveznici, prijatelji i istina. A oni su ovih dana u Moskvi.