Bezbjednosna dinamika na Bliskom istoku počinje da se manifestuje i dodatnom konfrontacijom Tel Aviva i Teherana. Pored nekoliko stotina vazdušnih napada na različite ciljeve u Siriji tokom građanskog rata koji bjesni 13 godina, IDF je otišao korak dalje pogodivši iransku ambasadu u Damasku. Prije bilo kakvih akcija u Gazi, Izrael je obezbijedio da američki nosači aviona dođu u istočni Mediteran kako bi odvratili okolne države od napada na Izrael.
Primjetno je da Izrael pojačava napade na Liban i Siriju, kako bi se druge države dodatno uvukle u sukob, prije svih Iran jer je stari cilj cionisticke politike da zajedno sa SAD i saveznicima napadnu Iran.
S jedne strane, Bajdenova administracija vrši pritisak na Netanjahua i njegov kabinet da ne uđe u Rafu, a sa druge strane mu toleriše "preventivne" vazdušne udare na ciljeve u Libanu i Siriji. Za sada djeluje najvjerovatnije otvaranje drugog fronta prema Libanu, ako je moguće sa sigurnošću predviđati poteze IDF-a. No, do sada je bilo jasno da Izrael nema problem da započne rat sa Iranom, iranskom vojskom u regionu i njihovim proksijima.
Režim u Teheranu je decenijama ulagao novac, tehniku, oficire i političku podršku u proiranske grupe u Libanu, Jemenu i Palestini. Zato Iran nema mnogo opcija već da na vojne udare odgovori istom mjerom. Ukoliko Teheran ne odgovori na bombardovanje svoje ambasade u Damasku ispašće neozbiljan takmac.
Cilj Izraela je da makar vojno oslabi Hamas u Gazi, ali i Hezbolah u Libanu kako bi djelovao preventivno te pokušao da izbjegne novi 7. oktobar.
S tim u vezi su i stalni pokušaji da se Iran destabilizuje iznutra, a jedan od tih pokušaja je bila i studentska pobuna 2009.godine, koja će nešto manje od dvije godine poslužiti kao model za pokretanje Arapskog proljeća koje je dovelo do tektonskih poremećaja u region.
Ovakve akcije iranske i izraelske strane predstavljaju značajan bezbjednosni rizik za Jordan koji se graniči sa Irakom i Sirijom gdje je iranski uticaj velik. Posledice ovakve eskalacije će dovesti do ekonomske nestabilinost i humanitarnih kriza. Prekid investicija, trgovačkih puteva dodatno će pogoršati ionako složenu situaciju.
Vojne mjere mogu da otklone neposredne bezbjednosne rizike, međutim, slojevitiji pristup kroz diplomatiju, multilateralnu saradnju i socioekonomski razvoj su ključni za dugoročnu stabilnost.
