Filip Balunović, jedan od javnih podržavalaca blokada, u podkastu „Voćka čudnovata” autorke Marije Šehić izložio je strategiju postepenog mijenjanja javnog mnjenja u Srbiji kako bi se na institucionalnom nivou prihvatila kvalifikacija događaja u Srebrenici kao genocida i takvo tumačenje uvelo u školske udžbenike.
Balunović je poručio da se od te teme neće odustati sve dok zahtjevi njegovih istomišljenika ne postanu dio zvanične državne politike i obrazovnog sistema.
„Svi su znali da je 11. juli taj datum, bez obzira na to šta ko mislio o njemu i šta ko mislio o genocidu u Srebrenici”, rekao je Balunović.
On je potom otvoreno naveo šta bi, prema njegovom mišljenju, trebalo da bude krajnji cilj političkog djelovanja.
„Nećemo prestati dokle god se neke stvari ne priznaju na institucionalnom nivou. Dokle god to ne uđe u udžbenike”, poručio je Balunović.
Posebno je upadljiv dio njegovog izlaganja u kojem objašnjava da se taj cilj ne mora saopštiti odmah i otvoreno, već da javnost treba postepeno pripremati, uz prećutkivanje stvarnih namjera i pažljivo doziranje poruka.
„Malo prećutiš jednom, prećutiš drugi put, treći put kažeš malo, malo uvijeno kažeš ovako, kažeš onako. U politici se ne rade sve stvari javno. Malo gradiš to javno mnjenje, malo ga pripremaš”, naveo je Balunović.
Prema strategiji koju je predstavio, ne treba odmah krenuti u otvoreno rušenje stavova ukorijenjenih u srpskom društvu, već djelovati postepeno, sve dok se ne stvore uslovi za njihovo potpuno potiskivanje.
„Ne izađeš odmah i kažeš, odmah pobijaš sve te aksiome koji su uspostavljeni u društvu, od toga da Srebrenica nije genocid do nekih drugih stvari. Nego ideš polako, korak po korak”, rekao je on.
Balunović je dodao da je za sprovođenje takve politike potrebno tražiti mjesta na kojima sistem može da bude probušen, uz procjenu političke koristi i mogućih ustupaka.
„Neke stvari moraš da gledaš gdje radiš te trejdofove, gdje možeš da probušiš, kako možeš da probušiš”, kazao je Balunović.
Na kraju je, govoreći o onima koji bi taj posao trebalo da sprovode u političkoj praksi, zaključio: „Šta ja imam da im pričam, oni su plaćeni za to.”
Njegovo izlaganje tako je ogolilo mehanizam u dva koraka, najprije postepeno oblikovanje javnog mnjenja i privikavanje građana na određeni narativ, a zatim njegovo pretvaranje u zvaničan stav institucija i obavezni sadržaj školskih udžbenika. Umjesto otvorene javne rasprave, Balunović predlaže taktiku prećutkivanja, uvijenih poruka i političkog probijanja otpora, sve dok se Srbiji ne nametne kolektivna stigma koju najveći dio njenih građana odbacuje.
Komentari (1)