Orden Svetog Georgija Vladimiru Vukoviću za vjernost istini i Srpskoj pravoslavnoj crkvi

U Patrijaršijskom dvoru u Beogradu danas je održana prigodna svečanost na kojoj je Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije odlikovao g. Vladimira Vukovića medaljom Svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija prvog stepena za, kako se navodi u povelji odlikovanja, pokazanu ljubav prema Svetoj Majci Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i svjedočenje Istine kao jedne od najvećih vrijednosti i dobara koje pojedinac može ostaviti svojoj zajednici.

Uručujući najviše odlikovanje Eparhije budimljansko-nikšićke uglednom srpskom novinaru i publicisti, Visokopreosvećeni Mitropolit g. Metodije je poručio:

– Svaka zajednica, koja želi da ostane dostojna svog imena, dužna je da prepozna i javno potvrdi one vrijednosti na kojima počiva njen duhovni i moralni poredak. Orden Svetog Georgija koji se danas dodjeljuje novinaru i publicisti Vladimiru Vukoviću nije priznanje za uspjeh po mjerilima ovog svijeta, već priznanje za njegovo časno i dosljedno opredjeljenje koje je temelj svakog slobodnog i odgovornog društva – vjernost istini.

U hrišćanskom predanju čovjek je pozvan da služi Istini. Hristos ne kaže: „Ja vam donosim istinu“, nego veli: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Istina nije vlasništvo nijednog čovjeka, ona nije sredstvo kojim se služimo da bismo potvrdili sebe i koje koristimo po potrebi u određene svrhe, a ponajmanje je oružje kojim pobjeđujemo druge. Istina, na koju smo svi pozvani, jeste mjera čovjeka. Nije čovjek mjera, a ponajmanje je mjera istine.

Iz takvog shvatanja proizlazi i hrišćansko razumijevanje svjedočenja. Svjedok nije onaj koji tvrdi da je nepogrešiv, svjedok je onaj koji ostaje vjeran istini i onda kada takva vjernost zahtijeva ličnu žrtvu. Upravo zato je u jeziku rane Crkve riječ svjedok vremenom postala i naziv za mučenika. Ne zato što je stradanje cilj hrišćanskog života, već zato što je biti istrajan u istini u palom svijetu oduvijek značilo primiti ranu. I ta je živa rana orden, živo svjedočanstvo da u čovjeku svijetli istinoljubivi duh koji je kroz vjekove krasio hrišćanske vitezove – od Svetog Đorđa i Svetog kneza Lazara do Svetih srpskih novomučenika.

U svijetu koji često bira široki put privida i udobne laži, naš brat Vladimir je izabrao usku stazu, ponio je svoj krst pravde radi, ispunivši jednu od najtežih i najuzvišenijih zapovijesti – postao je svjedok Istine. Primio je udarce, klevete i progon, ali je sačuvao ono najdragocjenije: obraz pred ljudima i dušu pred Bogom. On nije jurišao mačem na kule i gradove, već perom na široko rasprostranjene bedeme obmane koja prijeti da oburva u vječnu pogibao narod srpski. I kada govorimo o viteškom duhu ovog svjedoka Istine, mi ne govorimo o zemaljskoj slavi, niti o oružju koje se skuje ljudskom rukom, već govorimo o istinskom, hrišćanskom viteštvu koje je opisao Sveti apostol Pavle – o opasivanju bedara istinom i oblačenju u oklop pravde.

Istorija ljudske civilizacije iznova i iznova potvrđuje da je odnos prema Istini jedno od temeljnih moralnih pitanja svakog vremena. Savremeni svijet prepoznaje to u ličnostima kao što su Džulijan Asanž i Edvard Snouden i pominje ih danas s razlogom. Oni su ušli u arenu sa sistemskim zlom upravo kroz svjesno prihvatanje sopstvenog „raspeća“ kako bi čovječanstvo dobilo šansu za buđenje. Simbolika njihove borbe je hristolika i leži u modernom mitu o pojedincu koji žrtvuje sopstveni život radi spasenja kolektivne svijesti čovječanstva i njihovog ličnog izbora da se istina ne proda ili zloupotrijebi, već da se besplatno i trajno pokloni cijelom svijetu.

Svako društvo može napredovati u nauci, tehnologiji ili ekonomiji, ali bez ljudi koji su spremni da istinu stave ispred sopstvenog interesa ono postepeno gubi svoj moralni temelj. Povjerenje među ljudima, povjerenje u ustanove i mogućnost pravednog poretka počivaju upravo na uvjerenju da postoje ličnosti koje neće promijeniti svoj iskaz onda kada to od njih zatraže sila, korist ili strah. Zbog toga je svjedočenje istine jedno od najvećih javnih dobara koje jedan pojedinac može ostaviti svojoj zajednici.

Ovim časnim ordenom Svetog Georgija prvog stepena, koji danas dodjeljujemo Vladimiru Vukoviću, potvrđujemo načelo da istina ostaje vrijednost koja ne smije biti podređena interesu, ma koliko taj interes bio moćan ili privremeno uspješan. Zato ovaj orden nije samo priznanje jednom čovjeku, on je i svjedočanstvo o vrijednostima zajednice koja orden dodjeljuje. Ovim činom i mi ispovijedamo da istina nije vrijedna zato što pobjeđuje, ona pobjeđuje zato što je istina.

Istorija je mnogo puta pokazala da su mnoge sile svog vremena izgledale nepobjedive, ali je pokazala i nešto drugo, da nijedna prolazna moć nije uspjela da trajno nadvlada istinu. Za hrišćanina to nije istorijski optimizam, nego izraz vjere. Istina nije ideja koja se mijenja sa vremenom, niti zaključak koji zavisi od većine. Ona je Ličnost i Onaj koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ ostaje konačno mjerilo svakog čovjeka, svake vlasti i svake istorije.

Zloduh laži koji danas prividno trijumfuje i gospodari svijetom podsjeća na tminu koja je obuzela zemlju na Veliki petak. U tim trenucima čini se da laž pobjeđuje, da je Pravda zatrta i da je mrak vječan, ali istorija spasenja nas uči da iza svakog Velikog petka dolazi Vaskrsenje i posljednju riječ neće imati ni pobjednici, ni moćnici, ni hroničari vremena, nego Gospod. Neće istorija suditi Istini, Istina će suditi istoriji i gdje nas zatekne u tome će nam suditi.

„Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi“, rekao je Gospod. Što je čovjek bliži Hristu, to je slobodniji, jer je Hristos Istina koja oslobađa. Tu slobodu ne daje svijet, niti je svijet može oduzeti. To je sloboda od robovanja laži, grijehu i zabludama, sloboda da čovjek živi u istini, ljubavi i vjernosti Bogu.

Dragi brate, upravo si tu slobodu svojim djelom posvjedočio i u ime svih nas koji, ljubeći Hrista, ljubimo slobodu i istinu, prinosimo ti zahvalnost i orden Svetog Georgija, moleći se Gospodu da ti podari duhovnu snagu i zakrili te svojom desnicom. Hvala ti što neumorno i hrabro razgoniš medijsku tamu i neka tvoj viteški podvig ostane upisan ne samo u našim srcima, već i u Knjizi Života. Na mnogaja i blagaja ljeta!

Zahvaljujući na visokom priznanju, g. Vladimir Vuković je naglasio da orden Svetog Georgija, koji za njega predstavlja izuzetnu čast i duboku obavezu, prima svjestan da crkveno priznanje čovjeka ne uzdiže iznad drugih, već ga postavlja pred stroži sud sopstvene savjesti:

– Orden nije samo potvrda učinjenog, već poziv na još veću odgovornost pred Bogom, Crkvom, narodom i vremenom u kojem živimo. Posebnu snagu ovom činu daje činjenica da je Sveti velikomučenik Georgije zaštitnik doma porodice Vuković. Stoga ime ovog ordena za mene nije samo veliki hrišćanski simbol, već dio najdubljeg duhovnog nasljeđa koje sam primio od svojih predaka. Sveti Georgije nas uči da istinska pobjeda nije pobjeda sile nad slabijim, već pobjeda vjere nad strahom, savjesti nad prinudom i istine nad lažima.

– Veliki dio svog života proveo sam u svijetu javne riječi. Zato znam da riječ može biti sredstvo prosvjećivanja, sabiranja i odbrane ljudskog dostojanstva, ali i sredstvo obmane, podjela i poniženja. Riječ bez odgovornosti postaje buka. Istina bez ljubavi može postati surovost, a ljubav bez istine slabost. Samo kada su ljubav i istina sjedinjene, javna riječ prestaje da bude sredstvo lične važnosti i postaje istinsko služenje. Pozvani smo da govorimo ono što smatramo istinitim i pravednim, čak i kada to nosi cijenu. Ali smo dužni da to činimo bez mržnje i prezira, jer hrišćanska istina ne služi poniženju čovjeka, već njegovom preobražaju – poručio je g. Vuković i zaključio:

– Ovo odlikovanje doživljavam kao priznanje svima sa kojima sam dijelio nastojanje da se sačuvaju srpsko ime, srpski jezik, ćirilično pismo, srpska kultura i duhovnost. Pripadnost svome narodu ne znači neprijateljstvo prema drugome, već dužnost da sačuvamo ono što nam je povjereno i da ga neokrnjeno predamo onima koji dolaze poslije nas.

Svečanoj dodjeli visokog crkvenog priznanja prisustvovali su Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije i članovi Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve: visokopreosvećena gospoda mitropoliti bački Irinej, šumadijski Jovan i timočki Ilarion.