Danas je drugi dan zaredom kako u najprometnijoj beogradskoj raskrsnici, na uglu ulica Kneza Miloša i Nemanjine, mala grupa koja se okupila oko inicijative "Pobunjeni univerzitet" nastavlja da blokira saobraćaj ispred zgrade Vlade Srbije . Ovi "branitelji akademskih vrijednosti" postavili su šatore i metalne ograde, stvarajući improvizovani kamp koji već izaziva ozbiljne saobraćajne gužve, preusmjeravanje prevoza i haos u gradskom saobraćaju.
Organizatori govore kako su "na braniku slobode misli" i da će ostati ovdje "do ispunjenja zahtjeva". Umjesto javne komunikacije, vode ovu bitku pod suncobranom i među šatorima, dok ostatak grada plaća cijenu zatvaranja jedne od glavnih gradskih saobraćajnica.
Kao opravdanje nude zahtjeve kao što su ukidanje izmjene Uredbe o standardima rada, raspuštanje radne grupe i usvajanje kvota upisa za državne univerzitete do kraja juna.
Grad je žrtvovan u ime "slobode misli"
Protest je preko noći prešao iz institucionalne kritike u segregaciju – prostor akademske energije je potpuno zatvoren za sve osim najupornijih u kampu. Dok profesori i aktivisti razmjenjuju izjave za medije, grad trpi – a oni koji iskazuju nezadovoljstvo su okarakterisani kao "nepodržavači slobode misli".
Apsurdost ovakvog protesta ogleda se u zatvaranju jedne od najvažnijih gradskih arterija… zbog akademskih zahtjeva. Nije li to samo jedan korak više u dramatizaciji društvenog dijaloga, gdje se politika akademskog aktivizma pretvara u političku blokadu sa rušenjem uslova za život i rad građana?
Ako je "Pobunjeni univerzitet" stvarno želio da zaštiti univerzitetsku autonomiju i omogući ozbiljnu reformu, onda mora prihvatiti da takvu bitku vodi na putu dijaloga, argumenata i tekstova – ne na raskršćima. Autonomija i rešenja se ne stvaraju blokadama već institucionalnom debatom.
Na kraju, pitanje ostaje: da li je vrijedno toliko remetiti javni red i život grada zbog simbolične blokade? Da li je sloboda misli na raskrsnici ilegitimna ako onemogućava druge? Trebalo bi preispitati način protestovanja – jer Univerzitet nije na raskrsnici, već u mostu razumjevanja kojim povezuje nadu, fleksibilnost i budućnost.
