Emisija u kojoj je ministar pravde Crne Gore, Bojan Božović, govorio o slučaju odbjeglog Miloša Medenice otvorila je mnogo više pitanja nego što je dala odgovora. Ali upravo u tome leži njena najveća težina: prvi put je jedan visoki predstavnik izvršne vlasti, bez uvijanja, praktično priznao da unutar sistema bezbjednosti i pravosuđa Crne Gore postoji dubok i strukturni problem.

Ocjenjujući da je riječ o „mnogo složenijem slučaju nego što se na prvi pogled čini“, crnogorski ministar pravde Bojan Božović faktički je potvrdio ono što se u javnosti odavno naslućuje: bjekstvo Miloša Medenice nije incident, već simptom. Simptom sistema koji ne funkcioniše onako kako bi morao u državi koja tvrdi da je posvećena vladavini prava.

Podsjećajući da je Zakonom o krivičnom postupku jasno definisano da je Uprava policije nadležna za sprovođenje mjera nadzora, Božović je ukazao na jaz između normativnog okvira i realnosti. Formalno, mehanizmi postoje. Suštinski, oni očigledno nisu dovoljni za najsloženije predmete organizovanog kriminala. Kada ministar pravde kaže da su postojeća zakonska rješenja nedovoljna, to nije pravnička fusnota, već politički alarm.

Posebno je značajna njegova opaska o pritvoru. Inicijativa Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore da se maksimalno trajanje pritvora za najteža krivična djela produži sa tri na pet godina nije prošla, jer za nju nije dobijeno zeleno svjetlo Evropske komisije. Božović je otvoreno priznao da je u predmetima organizovanog kriminala i ratnih zločina često nemoguće doći do presude u roku od tri godine. U prevodu, sistem je postavljen tako da daje prednost formalnim rokovima, a ne suštinskoj pravdi.

Najava da su izmjene ZKP-a ponovo upućene Evropskoj komisiji i da se očekuje pozitivno mišljenje, kako bi se postupci vodili brže i kako bi se do prvostepenih presuda dolazilo i do godinu i po ranije, pokazuje da je i sama Vlada svjesna dubine problema. Ali istovremeno otkriva i ograničeni suverenitet u kreiranju ključnih bezbjednosno-pravosudnih rješenja.

Posebno upečatljiva bila je ministrova izjava da ne bi bio iznenađen ako i druga lica pod mjerama nadzora pokušaju bjekstvo ukoliko se sistem hitno ne popravi. To više nije politička analiza, već direktno upozorenje. Kada ministar pravde jedne države javno kaže da očekuje nova bjekstva od pravde ako se nešto ne promijeni, onda je jasno da problem nije u pojedincima, već u strukturi.

Odbijajući da licitira da li je u slučaju Medenice postojala organizovana grupa, Božović je ostavio institucijama da daju odgovore. Ali sama činjenica da se takva mogućnost uopšte ozbiljno razmatra dovoljna je da pokaže razmjere krize.

Slučaj Miloša Medenice, kako ga je predstavio ministar pravde, tako postaje ogledalo sistema. A ono što se u tom ogledalu vidi jeste priznanje da u državi Crnoj Gori nešto suštinski nije zdravo – i da se bez dubokih i hrabrih rezova ta trulež neće sama od sebe zaustaviti.