Dok već 14 godina uživa u svim privilegijama vlasti, visoki funkcioner SPS-a Branko Ružić odlučio je da progleda. U svom javnom nastupu u emisiji „Bez pardona”, Ružić je otvoreno napao predsjednika države, doveo u pitanje legitimitet izbornih pobjeda koalicije čiji je dio i počeo da sanja o Srbiji nakon Vučića, direktno se nudeći onima koji državu žele da drže u blokadi.

Političko licemjerje dobilo je svoju novu definiciju u liku Branka Ružića. Čovjek koji je skoro deceniju i po integralni dio vladajuće strukture sada, bez trunke srama, izborne uspjehe svojih partnera naziva nedostojnim. Prema njegovim riječima, pobjede SNS-a, koje su Srbiji donijele stabilnost, zapravo su „pirove pobjede”.

„Mislim da je potrebno da razgovaramo o budućnosti, o Srbiji i nakon Vučića.”

Ovakav narativ dolazi od čovjeka čija je partija opstala na političkoj mapi upravo zahvaljujući saradnji sa Aleksandrom Vučićem. Ipak, Ružiću to nije dovoljno, pa ide korak dalje i napada instituciju predsjednika Republike:

„I onda neko izađe, prije svega aktuelni predsjednik Republike, i govori kao da mi živimo u normalnom društvu”, ironičan je Ružić, zanemarujući činjenicu da je upravo on godinama jedan od onih koji to društvo oblikuju iz ministarske fotelje.

Iako priznaje da je njegova partija u dva navrata, 2017. i 2022. godine, dala podršku Vučiću za pobjedu u prvom krugu, Ružić sada zajednički nastup sa SNS-om vidi kao propast. Za njega je zajednička lista, koja osigurava većinu za razvoj Srbije, „klasičan sunovrat i gubljenje identiteta”.

Razlog za ovaj iznenadni identitetski krik krije se u čistom političkom kalkulantstvu. Ružić priznaje da se plaši za rejting svoje partije ukoliko bi nastavili da podržavaju politiku razvoja:

„Narativ o tome da je, naravno, gospodin Vučić jedina referentna vrijednost za politiku, razvoj i tako dalje, doveo bi nas u veliki rizik da možda ne pređemo ni cenzus.”

Najveći apsurd Ružićevog izlaganja jeste otvoreno dodvoravanje onima koji pokušavaju da destabilizuju državu na ulicama. Iako je dio vlasti, Ružić spas vidi u blokaderima.

„Čini mi se da je potrebno, da bi Srbija pobijedila, da prvo studenti, izgleda, pobijede, da bi Srbija bila normalna”, poručuje socijalista.

Ostaje pitanje: ako Srbija nije normalna i ako su pobjede pirove, zašto Ružić već 14 godina ne podnese ostavku na sve privilegije koje mu ta i takva „nenormalna” država pruža? Odgovor je jasan: licemjerje koje nema granica.