Razgovor koji je Nebojša Medojević dao za „Politiku“, a koji prenosimo u cjelosti, otkriva njegovu procjenu da u Crnoj Gori, legitimno i nelegitimno, djeluje više stranih obavještajnih službi koje u većoj ili manjoj mjeri kontrolišu kreiranje i sprovođenje državnih politika. Pored već dobro ukorijenjenih zapadnih službi, on ističe da su u posljednjim godinama najjači prodor napravile dvije regionalne strukture – hrvatska SOA i turski MIT. Po njegovom mišljenju, upravo preko njih Milo Đukanović ponovo uspijeva da kontroliše ključne državne sisteme.

Medojević podsjeća da je Đukanović još od početka dvijehiljaditih godina razvijao snažne veze sa vlastima u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje je, kako kaže, DPS narko–kartel imao svoje punktove i plaćenike u strukturama službi, biznisa i politike. Navodi da nije slučajno što je jedan od najvažnijih punktova bio upravo u Sloveniji, zbog Luke Kopar i zbog mreže korumpiranih obavještajaca i političara. Po njegovim riječima, mnogi pripadnici tog kartela imali su lažne slovenačke i hrvatske pasoše i nesmetano djelovali u tim državama.

On tvrdi da je do skoro uticaj hrvatske SOA na političke prilike u Crnoj Gori bio sveden na saradnju sa DPS-ovom strukturom i narko–ANB, kao i na slojevite odnose sa hrvatskom manjinom. Međutim, padom DPS-a taj interes raste, a sa dolaskom ambasadora Veselka Grubišića taj uticaj, po njemu, prevazilazi nivo bilateralnih odnosa i demografski udio hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Podvlači da je Grubišić iskusni diplomata sa bogatim obavještajnim iskustvom, jer je od 2004. do 2006. bio direktor hrvatske spoljne obavještajne agencije.

Prema njegovim tvrdnjama, Đukanović je zadržao mrežu svojih ljudi u Hrvatskoj i preko njih i dalje direktno utiče na kreiranje i sprovođenje dvije ključne državne politike – bezbjednosne i spoljne. Kao „trojanskog konja“ u novoj vlasti, kako kaže, koristi Bošnjačku stranku, vjernog saveznika u sprovođenju antipravoslavne agende. Navodi da je preko njih postavljen Ranko Krivokapić, koji faktički upravlja Ministarstvom spoljnih poslova, dok je ministar Husein Ibrahimović samo formalna figura.

Medojević tvrdi da je uz pomoć hrvatskih službi, a preko, kako ih opisuje, neiskysnih i nezainteresovanih Milojka Spaića i njegovog savjetnika Krvavca, na čelo ANB-a postavljen Ivica Janović – hrvatski državljanin sa dvojnim državljanstvom, koji nije prošao bezbjednosnu provjeru, a za koga on tvrdi da je vrbovan i pod kontrolom hrvatske SOA.

Prema njegovim izvorima iz ANB-a, Janović je lično organizovao ubacivanje saradnika ANB-a među navijače crnogorske reprezentacije u Zagrebu, koji su napravili transparent „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. On tvrdi da je sam šef službe prisustvovao utakmici među hrvatskim navijačima. Kaže da je nastavak iste „operacije lažne zastave“ bio u Podgorici, gdje su, po njemu, agenti SOA ubaceni među hrvatske navijače i napravili „pravi ustaški pir“ koji je kulminirao skandiranjima na utakmici. Tvrdi da je plan bio da ANB angažuje kriminalce i navijačke grupe da napadnu hrvatske navijače, kako bi propagandna mašinerija za to okrivila Srbe i njihove organizacije, te ih povezala sa BIA i Beogradom. Navodi da je plan propao zbog nesposobnosti ANB-a, pa je region vidio razularenu masu pristalica NDH.

Medojević smatra da Hrvatska kao država nema posebne interese u Crnoj Gori, te da ovako intenzivno djelovanje SOA nije odraz nacionalne politike Zagreba, već rezultat Đukanovićevog lobiranja u pokušaju da preko njih preuzme kontrolu nad ANB-om i MVP. Kaže da on paralelno koristi svoju mrežu u Briselu, u kojoj za ključne pozicije postavlja provjerene ljude iz Hrvatske i Slovenije i tako utiče na Evropsku komisiju, Evropski parlament i domaću javnost.

Tvrdi da kontrolom ANB-a Đukanović opstruiše istrage i suđenja koja se vode protiv njegovog narko–kartela pod rukovodstvom američkog Ministarstva pravde, kontroliše rad VDT-a i SDT-a i sprečava bilo kakve procese koji bi mogli dovesti do njegovog hapšenja. Navodi da kontrolom MVP-a nastavlja da sprovodi spoljnu politiku zasnovanu na antipravoslavnoj ideološkoj platformi, čiji je cilj bio da se nacionalni Crnogorci odvoje od pravoslavlja, a potom preusmjere sa Beograda i Moskve na Zagreb, Beč i Berlin. Po njemu, to je trebalo da dovede do definitivnog raskola između Crnogoraca i Srba i trajnog priklanjanja Crne Gore zapadnom političkom okviru. Ističe da je nova nacionalna politika koju su, kako kaže, kreirali Đukanović i Krivokapić zasnovana na tri teze: da su Srbi remetilački faktor, da je SPC okupatorska crkva i da su Srbija i Rusija neprijateljske države.

On tvrdi da je na toj platformi Đukanović ujedinio unutrašnje političke strukture, narko–kartele, tajkune, medije, dio NVO sektora, manjinske predstavnike i spoljne aktere kojima odgovara slaba, podijeljena i zavisna Crna Gora. U tom kontekstu, kaže, treba posmatrati i agresivnu djelatnost hrvatske i turske službe, naročito ako se uzme u obzir da je Crna Gora postala finalna destinacija za nelegalnu migraciju iz Azije, pretežno islamskog stanovništva koje se trajno naseljava.

Medojević navodi da je koalicija ZBCG, koja je kičma nove vlasti i za koju glasaju Srbi, svjesno ili nesvjesno potpuno zanemarila ove geostrateške trendove i usmjerila se na tendere, javne nabavke, fotelje, izbor voznog parka, putovanja, zapošljavanje svojih ljudi i praznu retoriku o EU integracijama. Po njemu, time su dozvolili da dvije ključne državne politike – bezbjednosnu i spoljnu – definiše Đukanović preko Krivokapića i Bošnjačke stranke, uz podršku hrvatske i turske službe. Na kraju navodi da se, po starom pravilu, za podizanje međunacionalnih i međuvjerskih tenzija aktiviraju upravo oni isti akteri koji od takvih kriza politički profitiraju.