PODGORICA – Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić najavio je da će sa članovima svog kabineta prisustvovati prijemu koji premijer Milojko Spajić organizuje povodom obilježavanja 20 godina od obnove crnogorske nezavisnosti. Odluku je saopštio na otvaranju izložbe „Evropo, vraćamo se!” u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Ovo će, kako prenose podgorički mediji, biti prvi put da Mandić, kao visoki državni funkcioner i lider Nove srpske demokratije, prisustvuje zvaničnoj svečanosti povodom Dana nezavisnosti Crne Gore.

Ovaj potez sam po sebi ima težinu veću od protokola. Mandić je 2006. godine bio jedan od najistaknutijih lidera bloka za zajedničku državu Srbije i Crne Gore, a njegova politička linija uoči i poslije referenduma bila je zasnovana na otporu nezavisnosti, novom državnom identitetu i simbolima koje je tadašnja vlast nametala kao mjeru lojalnosti novoj Crnoj Gori. Prema podacima, Mandić je kao predsjednik tadašnje Srpske narodne stranke bio među protivnicima otcjepljenja Crne Gore od Državne zajednice, a referendum 21. maja 2006. završen je rezultatom od 55 odsto važećih glasova za nezavisnost, odnosno podrškom 47,5 odsto ukupnog biračkog tijela.

Zato današnji Mandićev odlazak na prijem povodom datuma koji je decenijama dijelio Crnu Goru ne može biti predstavljen samo kao gest pomirenja. On neminovno nosi i pitanje političke odgovornosti. Ko će, i kada, objasniti srpskom narodu u Crnoj Gori cijenu politike koja ga je godinama vodila u otpor prema simbolima države, da bi sada isti politički vrh, kada je ušao u institucije, počeo da te datume obilježava kao dio nove državničke politike.

Mandić je, međutim, nastupio u pomirljivom tonu, poručivši da on lično i stranka na čijem je čelu žele najbolje Crnoj Gori. Naveo je da se nada da će vlast i građani u narednom periodu naći mjeru i rješenje i za druga pitanja koja dugo opterećuju društvo.

„Želim da vidim i te poruke mladih ljudi, naše djece, kako oni vide budućnost ove zemlje. Crna Gora je u prošlosti imala karakteristiku koju nisu imale druge zemlje. Naime, nigdje kao ovdje stariji nisu pratili mlađi i obrazovani naraštaj. Naša mlada inteligencija i studenti predvodili su pokret ujedinjenja početkom dvadesetog vijeka, sredinom dvadesetog vijeka su stariji pratili mlađu generaciju koja je uspostavljala komunistički režim i vjerovala u planetarnu pobjedu tih ideja, da bi ponovo krajem tog vijeka mladost predvodila pobunjeni narod koji je oborio te stare komuniste”, rekao je Mandić.

On je dodao da je i današnja evropska budućnost Crne Gore dominantno podržana od mladosti, ali da pripada svim generacijama. U tom kontekstu istakao je da je njegov cilj da Crna Gora bude dio šire zajednice, odnosno Evropske unije.

„Vjerujem da ćemo u narednom periodu, u jednoj bratskoj i pozitivnoj atmosferi, naći mjeru i rješenje i za sva ona druga pitanja koja toliko dugo opterećuju naše društvo. Stranka na čijem sam čelu i ja lično želimo sve najbolje za ovu zemlju. I danas smo ujedinitelji, odnosno oni koji žele da Crna Gora bude dio veće zajednice i, kao stara evropska država, postane punopravna članica Evropske unije, na dobrobit Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i svih drugih naroda u ovoj zemlji. Sa ponosom ističem da sam danas najstariji lider bloka za zajednicu starog kontinenta – za našu Evropsku uniju”, poručio je Mandić.

On je naglasio i da na referendumu 2006. godine nije trebalo da bude pobjednika i poraženih, dodajući da su građani tada, po njegovom tumačenju, birali između dvije legalne i legitimne opcije. U istom govoru ocijenio je da su oni koji su glasali za zajedničku državu do 2020. godine bili nepoželjni za rad u državnoj administraciji, ali da je, naročito poslije 2023, počeo proces pomirenja.

Upravo tu leži i najosjetljiviji dio ovog političkog zaokreta. Ako je srpski narod u Crnoj Gori, kako Mandić sada kaže, godinama plaćao cijenu svog referendumskog opredjeljenja, onda se ne može bez objašnjenja preći na svečani prijem povodom datuma koji je za taj narod bio simbol političkog poraza, identitetskog pritiska i dugotrajne institucionalne diskriminacije. Pomirenje nije sporno kao cilj, ali jeste sporno ako se pretvori u tihu konverziju srpskog političkog korpusa u nešto što nikada nije bio.

Mandić danas govori jezikom institucija, Evrope i zajedničke budućnosti. Ali njegovi birači imaju pravo da čuju gdje se završava državnička pristojnost, a gdje počinje odustajanje od politike zbog koje su ga decenijama podržavali. Srbi u Crnoj Gori ne moraju da slave datume koje doživljavaju kao početak svog političkog razvlašćivanja da bi bili lojalni građani. A političari koji su ih godinama učili upravo tome, ne mogu bez posljedica preko noći da taj datum pretvore u svečarski protokol.