Izjava poslanika Bošnjačke stranke Admira Adrovića, u kojoj se protivi da jedna ulica u Podgorici ponese ime Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i odbrane SRJ, predstavlja ozbiljnu i opasnu političku poruku usmjerenu protiv sjećanja na čovjeka koji je platio životom svoju čast, principijelnost i nepristajanje na bezakonje bivšeg režima.

Adrović u svojoj izjavi tvrdi da bi imenovanje ulice po Pavlu Bulatoviću „povrijedilo osjećanja najmanje jedne petine građana Crne Gore, posebno Bošnjaka“, i poziva institucije da se „ne odobravaju ovakvi predlozi“. On čak ide toliko daleko da poručuje da se ovakvim postupcima ne stoji „na pravoj strani istine“.

Međutim, pravo pitanje koje se postavlja jeste – zašto nekome smeta sjećanje na Pavla Bulatovića? Upravo zato što je bio jedan od rijetkih koji je unutar bivšeg bezbjednosnog aparata hrabro insistirao na pravu, odbijao političke prljave igre i u ključnim trenucima odbijao da stane na stranu zla. Zato je i bio uklonjen. Ubijen. Njegova likvidacija u Beogradu 2000. godine do danas nije rasvijetljena, a sve ukazuje na duboku povezanost organizovanog kriminala i državnih struktura ondašnje vlasti u Crnoj Gori.

Pokušaji revizije istine o Pavlu Bulatoviću ne mogu se tumačiti drugačije nego kao nastavak one politike koja je ćutala na njegovo ubistvo i učestvovala u prikrivanju istine. Osporavanje njegove uloge od strane pojedinih političkih aktera, poput Adrovića, duboko je nepoštovanje prema jednom od rijetkih primjera moralne vertikale u srpskoj i jugoslovenskoj politici devedesetih.

Podgorička skupština ima istorijsku dužnost da ispravi jednu nepravdu, da se ime Pavla Bulatovića dostojno sačuva od zaborava. A oni koji se tome protive, u suštini se protive pravdi. Ne zato što ne znaju ko je Pavle bio, nego zato što baš to što je bio i zato im smeta.