Potpredsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Jevto Eraković izrazio je u izjavi za „Antenu M“ duboku zabrinutost povodom aktuelne bezbjednosne situacije u Crnoj Gori, upozoravajući na „usložnjavanje prilika“, „spregu vlasti i kriminala“ i „nekompetentnost kadrova u sistemu“. Ali u kontekstu političke prošlosti partije kojoj pripada, ove izjave dobijaju drugačiju težinu i traže razotkrivanje doza političke amnezije.

Eraković, govoreći o ubistvima i napadu na predsjednika Opštine Budva Nikolu Jovanovića, navodi da se „u državi gdje su fotelje prioritet, a bezbjednost građana u drugom planu, ne može očekivati odgovornost“. Ono što, međutim, izostavlja da kaže, jeste da je upravo sistem koji je gradila i vodila njegova partija gotovo tri decenije postavio temelje takvog odnosa prema institucijama i građanima.

Potpredsjednik DPS-a optužuje aktuelnu vlast za političke kadrovske raspodjele, zanemarujući činjenicu da je upravo DPS godinama praktikovao isti obrazac, imenujući „podobne“, a ne stručne ljude u ključne sisteme države, uključujući bezbjednosni aparat, tužilaštvo i sudstvo. Praksa kontrole institucija i političke zloupotrebe službi bezbjednosti bila je zaštitni znak DPS-a, uz evidentne primjere u aferama "Snimak", "Koverta", "Udar", kao i kroz mehanizme političkog progona i brutalne policijske represije nad građanima, novinarima i opozicijom.

U svojoj izjavi, Eraković optužuje policiju da je „zatajila“, jer „nije spriječila ubistvo koje je bilo najavljeno“, i pri tome zaključuje da „više niko nema autoritet“. Međutim, javnost se i dalje sjeća vremena kada je policija bila dužni partner narko-klanovima, a ne faktor bezbjednosti, a taj sistem nije izgrađen juče.

Svoje političke protivnike Eraković kritikuje zbog „igre dobrog i lošeg momka“, tvrdeći da su u „smrtonosnom zagrljaju“. Ovakva kritika gubi na kredibilitetu jer dolazi iz usta visokog funkcionera partije koja je godinama pravila paktove sa problematičnim akterima na svim nivoima. Javnost se ne može ubjeđivati da je baš sada nastala bezbjednosna kriza, kad je u eri DPS-a država bila preplavljena švercom cigareta, mafijaškim likvidacijama i opstrukcijama istraga.

Posebno je indikativno što Eraković zagovara „profesionalizaciju institucija“, a upravo je u doba njegove partije takva ideja bila ne samo marginalizovana, već i suzbijana.

U završnici, poruka da Crna Gora „više liči na državu Južne Amerike nego na evropsku“ dolazi kao samooptužba. Jer, ako je takva degradacija dostignuta, onda se mora reći da je počela u vremenu kada je DPS vladao bez stvarne kontrole, a Eraković, kao jedan od glasnijih predstavnika te politike, dio je upravo te prošlosti koju danas želi da zaboravi.

Bez umanjivanja odgovornosti aktuelne vlasti, kritika iz DPS-a u ovom obliku više zvuči kao pokušaj političkog rehabilitovanja, nego kao iskrena zabrinutost za građane. A to, kako pokazuje iskustvo, građani Crne Gore sve manje zaboravljaju.