Sutra će u Tivtu biti ozvaničeno ono što se u suštini može nazvati diplomatskom kapitulacijom Crne Gore. Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović će u ime države potpisati ugovor kojim se Republici Hrvatskoj poklanja Dom kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, objekat od istorijske i imovinske važnosti. Sa druge strane, potpisnik će biti hrvatski ministar Gordan Grlić Radman, koji će očito doći mašući praznim rukama, ali će iz Crne Gore otići punih šaka.

Ovaj jednostrani ustupak proizilazi iz odluke koju je Vlada donijela u decembru 2024. godine, pod plaštom „afirmacije kulturnih vrijednosti hrvatske manjine u Crnoj Gori“. Međutim, iza ovih plemenitih formulacija krije se neprincipijelan manevar kojim se državna imovina ustupa stranoj državi, bez ikakvog javnog konkursa, ozbiljne debate, pa ni simboličnog reciprociteta.

Dom kulture „Josip Marković“, izgrađen 1922. sredstvima lokalne zajednice, decenijama je služio kao kulturno jezgro hrvatskih organizacija u Boki. No, umjesto da Crna Gora zadrži upravljanje i obezbijedi stabilnost funkcionisanja kroz institucionalnu podršku manjinskim zajednicama, Vlada se opredijelila da objekat formalno i trajno prepiše Republici Hrvatskoj. Taj čin ne samo da podriva suverenitet države, već postavlja opasan presedan u odnosima sa drugim manjinama i susjednim državama.

Iza navodne „bilateralne saradnje“ krije se politika ustupaka, gdje Crna Gora, suočena sa diplomatskim pritiscima i strahom od nepovoljnog izvještaja iz Brisela, neprestano ispunjava zahtjeve koji iz Zagreba dolaze kao ultimatumi, a ne kao poziv na ravnopravan dijalog.

Da li će Vlada jednako velikodušno tretirati i srpsku, ili albansku kulturnu zajednicu? Ili je ovo dio politike „dobrog vaspitanja“ samo prema onima koji imaju uticaj u EU forumima?

Potpisivanje ovog ugovora nije čin kulturne podrške, već diplomatski autošovinistički gest. Ono što se predstavlja kao „gest dobrosusjedstva“, u suštini je gubitak suvereniteta po diktatu Zagreba.