U politici Pljevlja rijetko šta je bilo jednostavno. Ali ako postoji jedna konstanta koja se provlači od 2006. godine do danas, onda je to – unutrašnji raskol u srpskom političkom korpusu u trenucima kada je jedinstvo bilo najpotrebnije.

Ta priča počinje 2006. godine. 

Drugi krug koji je odredio budućnost

Na izborima te godine građani su birali između tri kandidata:Radoman Gogić ispred SNP-a, Filip Vuković ispred DPS-a i Milan Lekić ispred Srpske liste, odnosno Srpske narodne stranke čiji je bio član.

Lekić je osvojio najmanje glasova, ali je izborna dinamika dovela do drugog kruga u kojem je Vuković pobijedio Gogića, dotadašnjeg predsjednika Opštine. DPS je zadržao vlast. Ostala je sumnja i dan danas kako je Filip Vuković pobijedio na tim izborima, a priče su kružile pljevaljskim krajem ali i širom Crne Gore samo oko jednog - vlast mu je predao Lekić zakulisnim radnjama.

Tada je prvi put postalo jasno koliko rasipanje glasova i odsustvo jedinstvenog nastupa mogu da koštaju srpski blok u Pljevljima. Umjesto sabiranja, došlo je do razdvajanja. Umjesto strategije – do personalnih ambicija i sloma srpske snage u Pljevljima na duži rok.

2014: Raskol koji je slomio opoziciju

Osam godina kasnije, unutar Nove srpske demokratije koja je u međuvremenu nastala iz Srpske narodne stranke, dolazi do otvorenog raskola. Sa pozicije predsjednika opštinskog odbora smijenjen je Novica Stanić, a na njegovo mjesto izabran Milan Lekić. Ubrzo postaje nosilac liste Demokratskog fronta.

Izborni rezultat bio je težak udarac, DF osvaja sedam mandata, Socijalistička narodna partija deset, dok Demokratska partija socijalista, na čelu sa Mirkom Đačićem, osvaja 17 mandata.

Prelomni trenutak dolazi kada odbornik Socijaldemokratske partije Munir Redžović daje podršku DPS-u, čime se vlast vraća u ruke partije koja je godinama bila politički protivnik srpskog bloka.

Politička matematika je bila surova – bez raskola, raspored snaga bio bi znatno drugačiji. Unutrašnja podjela pokazala se kao presudan faktor poraza.

Kampanja koja je dijelila

Ta 2014. godina nije ostala upamćena samo po brojkama. Ostao je i utisak atmosfere u kojoj su dominirale provokacije i personalizacija politike. Po pljevaljskim kafanama pjevala se pjesma:
„Od Pljevalja pa do Splita vojvoda se Lekić pita.“

Za jedne – izraz političke samouverenosti. Za druge – simbol odbijanja dogovora i udaljavanja od potencijalne koalicije sa SNP-om i Novicom Stanićem.

Umjesto šireg okupljanja, stvoren je utisak da lični politički projekat ima prednost nad zajedničkom strategijom. 

Uloga stranačkog vrha – pitanje koje se nameće

Kroz sve ove godine jedna figura ostaje ključna unutar srpskog političkog bloka – Andrija Mandić.

Od vremena kada je predvodio Srpsku narodnu stranku do današnjeg liderstva u Novoj srpskoj demokratiji, kadrovska rješenja u Pljevljima teško je posmatrati odvojeno od odluka centrale.

Politički protivnici i dio lokalne javnosti tvrde da Milan Mijo Lekić godinama uživa podršku vrha stranke, te da bez te podrške ne bi bilo moguće ni pozicioniranje 2006, ni 2014, kao ni aktuelni uticaj. Slične ocjene iznose se i u vezi sa Bojanom Strunjašem.

Pitanje koje ostaje otvoreno glasi - da li bi odbornici pokazivali takvu političku sigurnost bez jasnog oslonca na vrh partije?

Obrazac koji se ponavlja

Od 2006. do 2014. – u prelomnim trenucima dolazi do unutrašnjeg lomljenja, a korist na kraju ima politički protivnik. Pljevlja su u tom periodu postala primjer kako raskol može da poništi izborni potencijal.

Istorija posljednje dvije decenije zato ne izgleda kao niz izolovanih događaja, već kao kontinuitet političkih podjela koje su oblikovale sudbinu grada. Da li je riječ o ličnim ambicijama, pogrešnim procjenama ili sistemskom problemu načina vođenja stranke – ostaje da sudi javnost.

Jedno je, međutim, izvjesno - u Pljevljima je svaki raskol do sada imao cijenu. A tu cijenu nije plaćao pojedinac, već čitav politički blok i nažalost srpski narod koji dominantno naseljava ovaj istorijski srpski prostor.