Sveštenik Gojko Perović, jedan od najprepoznatljivijih glasova Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, postao je novi kolumnista podgoričkog dnevnika Pobjeda. Vijest koja je obznanjena bez fanfara, ali sasvim sigurno nije prošla neopaženo u javnosti, posebno u kontekstu sve vidljivijeg hladnog fronta između Mitropolije crnogorsko-primorske i koncerna „Vijesti“, sa kojim je Perović dugi niz godina sarađivao kao stalni kolumnista.

Prelazak oca Gojka u Pobjedu, medij koji po svojoj uređivačkoj politici i istorijatu ne krije antipatiju prema srpskom nacionalnom korpusu i SPC, za mnoge je začuđujuć korak – ne zato što je neočekivan, već zato što djeluje kao logičan nastavak jedne duže medijske konfuzije u kojoj je javnost već odavno izgubila kompas. U prvoj kolumni za novog poslodavca, pod naslovom „Neka barem svemir čuje nemir...“, Perović se osvrće na teme koje spajaju lično i univerzalno, ali izostavlja ono što bi većina čitalaca s pravom očekivala – objašnjenje svog medijskog transfera.

Jer, ne radi se ovdje samo o ličnom izboru jednog autora, pa čak ni o kolumni u užem smislu. Riječ je o simboličkom činu. O ulasku dugogodišnjeg saradnika „Vijesti“ – medija koji je sebe profilisao kao glasni kritičar svega što je povezano sa SPC – u redakciju lista koji je tokom decenija predstavljao frontalnu medijsku biračku jedinicu komunističke i svih Milovih vlasti koje su crkvi osporavale pravo na postojanje.

Svojevremeno je sam Perović, kroz kolumne u „Vijestima“, djelovao kao most saradnje ili makar iluzije razumijevanja između Mitropolije i javnosti koja je ovu instituciju često doživljavala kao tuđu i retrogradnu. Njegov stil - umjeren, nenametljiv, duhovit – omogućavao je da glas crkve dosegne i one čitaoce koji o njoj nisu mislili dobro. Ali, nije rijetko da su upravo ti tekstovi bili povod za polemike u samim „Vijestima“, pa i konstrukcije emisija u kojima je svaki pokušaj normalizacije odnosa prema SPC bio uvijen u debate čiji su ton i narativ često poništali autorovu prvobitnu, pretpostavljamo, dobru namjeru i završavale kao novi tovar na leđima srpskog naroda u Crnoj Gori.

U tom kontekstu, odluka da se saradnja sa „Vijestima“ okonča i zamijeni novim ugovorom sa Pobjedom izaziva, u najmanju ruku, pitanje motiva. Ako je bilo neusaglašenosti sa uređivačkom politikom dosadašnjeg medijskog domaćina – što je, priznajmo, razumljivo – onda bi bilo logično da sveštenik, jedan predstavnik srpskog duhovnog korpusa u Crnoj Gori, svoju riječ povjeri nekom mediju koji se bar ne stidi te iste tradicije. Izbor je bio širok, postoje brojni srpski portali, platforme, pa i štampani mediji u zemlji i regionu. Pa i Aloonline, recimo – zašto da ne?

Ali, ne – nova stanica oca Gojka je upravo onaj medij u kojem je bilo mjesta i za flagrantne neistine o crkvi i za širenje narativa o „destruktivnoj ulozi sveštenstva“, za pozive da se skinu krstovi, razglasi i srpski barjaci. Možda baš zato, jer se sa te pozicije „unutrašnje opozicije“ lakše čuje ono što spolja djeluje kao glas „dobrog popa u pogrešnom društvu“. I možda je baš to poenta.

Koliko će dugo ova saradnja trajati i kako će se odraziti na percepciju crkve u javnosti – ostaje da se vidi. Ono što je već sada izvjesno jeste da se, umjesto razjašnjenja i otklona od manipulativnih medijskih diskursa, dobija nova doza zamućenja. U doba kada je potrebno jasno, ali i mudro svjedočenje, mnogi bi očekivali da glasovi poput Perovićevog pronađu medijsko utočište u prostorima koji nisu direktno suprotstavljeni interesima naroda kojem pripadaju i crkve koju služe.

Svešteniku Peroviću možemo, u duhu novinarske pristojnosti, samo čestitati na novom angažmanu. A čitaoci, kao i uvijek, neka sami procijene šta će svemir zaista čuti – nemir, nadu ili samo jeku jedne nedosanjane simbioze između vjere i medija.