Istoričar i profesor Univerziteta Crne Gore dr Aleksandar Stamatović u intervjuu za „Borbu“ ponudio je dubinsku i razobličavajuću analizu zvaničnog narativa o 13. julu kao Danu državnosti Crne Gore, upozoravajući da se radi o falsifikovanoj simboličkoj konstrukciji, koja više služi političkim manipulacijama nego očuvanju istorijskog pamćenja.

„Građani ne znaju šta slave – dva 13. jula podvedena pod jedan praznik“


U odgovoru na pitanje šta 13. jul simbolizuje u savremenoj Crnoj Gori, Stamatović ukazuje da većina građana nije ni svjesna da se radi o dva potpuno različita istorijska događaja – iz 1878. i 1941. godine – koji su nasilno spojeni u jedan državni praznik. Podsjeća da prvi 13. jul (Berlinski kongres) nikada nije bio praznik ni u Knjaževini, ni u Kraljevini Crnoj Gori, niti čak u SFRJ, već je smatran tek tehničkim datumom. Ipak, od kraja 90-ih godina prošlog vijeka, režim Mila Đukanovića kreirao je „famu“ o jedinstvenom 13. julu – kao simbolu navodno obnovljene državnosti.

„DPS je najviše obesmislio 13. jul – pod ovim datumom slave Petrovdan“


Na pitanje da li su baš one partije koje najglasnije „brane“ 13. jul najviše doprinijele njegovom obezvrijeđivanju, Stamatović nedvosmisleno odgovara potvrdno. On objašnjava da je u eri postsocijalizma stvorena nova, „dukljansko-montenegrinska“ ideologija, koja suštinski ne počiva na 13. julu, već na 12. julu – Petrovdanu, što je i simbolički izraz razlaza sa istorijskim identitetom Crne Gore. Upravo zato, kako ističe, pod okriljem 13. jula danas se ustvari slavi 12. jul – datum Petrovdanskog sabora iz 1941. godine.

Govoreći o razlikama između dva istorijska 13. jula, Stamatović naglašava da je 1878. godine Crna Gora vojevala zajedno sa Srbijom protiv Turaka, bez ikakvog koncepta crnogorske nacije, jezika ili „okupacije“ iz 1918. godine. Dok je 13. jul 1941. prema današnjem tumačenju proglašen ne samo ustankom protiv italijanske, nego i protiv srpske okupacije – što on ocenjuje kao grubu podvalu i reviziju istorije.

„Milatović je politička podvala – antipod Crne Gore iz 1941.“


Osvrćući se na izjavu predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića o 13. julskoj nagradi kao simbolu „antifašizma, građanskog društva i EU integracija“, Stamatović nudi dva ključna objašnjenja.

Prvo je političko, kako je uopšte došlo do toga da Srbi u Crnoj Gori glasaju za čovjeka koji ni po čemu nije njihov predstavnik? On otkriva da nije ni glasao, predosjećajući da je u pitanju podvala.

Drugo objašnjenje je suštinsko, sa Milatovićem na čelu, Crna Gora je „antipod“ one koja je 1941. ustala protiv okupatora i u znak bratske podrške Rusiji i Srbiji. Danas je, kaže Stamatović, Srbija "glavni neprijatelj", Hrvatska nas ponižava, a NATO je nametnut bez referenduma. U tom kontekstu, ističe, besmisleno je govoriti o antifašizmu kad čak i predsjednik države „ne zna šta je fašizam, kad je nastao, i čime se razlikuje od nacizma“.

Intervju prof. dr Aleksandra Stamatovića predstavlja snažnu i argumentovanu kritiku institucionalizovanog praznovanja 13. jula, kao i ideoloških manipulacija koje stoje iza toga. Podsticaj je, kako za istoričare, tako i za građane Crne Gore, da preispitaju narative koji im se serviraju kao „državni interes“, dok se u pozadini krije jedna duboko antisrpska i antiistorijska agenda.