Crna Gora se nalazi u drugoj grupi liste država pod nadzorom, prema izvještaju Stejt departmenta o trgovini ljudima za 2020. godinu, što znači da Vlada Crne Gore ne ispunjava minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, ali čini značajne napore u tom pravcu.
Znam u šta sam upala, sad mi je jedino ostalo da vrištim u sebi, jer izlaza, bar trenutno, nema, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), Dragana (26) koja je žrtva prostitucije od svoje devetnaeste godine.
Na pitanje kako je sve počelo, Dragana kaže da je naivno prihvatila drugaricinu ponudu da radi kao hostesa u jednom od klubova na crnogorskom primorju.
“Tražila sam posao tokom ljetnje sezone. Tadašnja drugarica mi je rekla da u klubu gdje je ona počela da radi, ima još jedno radno mjesto”, započinje priču Dragana.
Kako kaže, u početku je radila kao hostesa, a onda je jedne večeri menadžer kluba zamolio da obiđe par gostiju (stranaca), da malo flertuje sa njima, kako bi potrošili nešto više novca.
“Ja ne mogu da tvrdim da je to tačno, ali mislim da mi je nešto sipano u piće te večeri, jer se nakon razgovora sa gostima, sjećam da sam se probudila u krevetu sa čovjekom koji je po godinama mogao da mi bude otac”, nastavlja Dragana.
Dijete iz siromašne porodice, želja da zaradi novac za školovanje, naivnost i vjerovanje da se radi o poslu za jedno ljeto, odvukli su Draganu u, kako sama kaže, tunel bez svijetla na kraju:
“Čitala sam da ljudi koji prežive traumu te vrste mogu da odreaguju tako što će nastaviti da rade i funkcionišu u ambijentu gdje se trauma dogodila. Jedino tako sebi uspijem da objasnim kako je moguće da sam nastavila cijelo ljeto da radim tamo. Danas radim jer me ucjenjuju, jer imaju moje fotografije, video snimke, samo što danas više nismo u klubu, danas radimo na poziv. Takođe, ne mogu ni da zamislim kako bi okolina reagovala da sazna”.
Na pitanje, zbog čega nikada ništa nije prijavila, Dragana kaže da je par puta pokušala, ali da su ljudi iz tog “posla” toliko uvezani, da navodno imaju i kontakte u policiji, koji štite glavnog čovjeka, koji ih “vodi”:
“Nema tu više ni pokušaja da se prijavi, zato što se zna da ne postoji situacija u kojoj pobjeđuje moja strana. Oni su tu mrežu stvarali godinama, tako da se ne plaše nikoga i ničega. Prvog ljeta sam dobila batine jer sam jednoj djevojci samo spomenula šta se dešava, kako bi bar ona pobjegla na vrijeme”.
Draganina porodica ne zna čime se ona bavi, kaže da joj je majka par puta postavljala pitanja, ali je odustala nakon njenih odgovora. Sada živi sama, “da ne bi i porodica prolazila pakao”.
“Kako majku da gledam u oči i pričam šta se dešava u mom životu, kada znam da će osim mene, uništiti i nju ako pokuša da prijavi situaciju”, rekla je Dragana.
Ko su sve klijenti?
Kako kaže, klijenti su različitih profila, od stranaca do crnogorskih državljana i državljana zemalja regiona. Upravo su osobe iz javnog života Crne Gore, kako kaže, još jedan razlog zbog kojeg se plaši da prijavi situaciju u kojoj se nalazi.
“To su ozbiljni ljudi, neki od njih i više nego poznati širokoj javnosti. A onda je moj posao da ih, na sred mora, nazivam svakakvim imenima tokom odnosa, jer im je to fetiš. Svega je bilo za sve ove godine”, objašnjava Dragana, opisujući neke od eksplicitnih zahtjeva klijenata.
Ona dodaje da je među njenim klijentima bilo i ljudi koji su političari, visoki bivši i sadašnji državni i lokalni funkcioneri, kriminalci, pa i strani investitori.
“Što se tiče klijenata, tu ima svega. Od nekakvih stranih investitora, do domaćih političara, kako lokalnih, tako i sa državnog nivoa. Jednom sam prinuđena da boravim par dana sa jednim kriminalcem u Hrvatskoj, na jahti. Jahti je prišla u jednom momentu i policija, moja nada da ću biti spašena je propala kad sam vidjela da se pozdravljaju međusobno. Više se uopšte ne bojim za svoj život, postalo mi je svejedno”, kaže Dragana.
Sav novac koji zaradi, ne dobija ona, već samo dio, a nekada ne dobije novac, već poklone:
“Možda će zvučati grubo, ali ja ne znam koja je moja cijena, zato što to nije moj dio posla. Znam da se za sve nas cijene kreću od 400 do 1.000 eura po satu, zavisi ko je u pitanju. Mi od toga vidimo dio. Moja obaveza je da kovertu sa novcem odnesem šefu. Češće dobijamo poklone u vidu garderobe, nakita i slično, nego novac, a i to je zbog posla, da bolje izgledamo, nije za nas.”
