VAŠINGTON – Više od 109.000 ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama nalazi se na listama čekanja za transplantaciju organa, dok svakodnevno oko 13 pacijenata umire ne dočekavši odgovarajućeg donora. Nedostatak organa predstavlja jedan od najvećih izazova savremene medicine, ali istovremeno stvara prostor za razvoj ilegalnog tržišta na kojem se ljudsko siromaštvo pretvara u izvor ogromne zarade.

Prema analizi ruskog portala „Rambler”, trgovina ljudskim organima funkcioniše kroz razgranatu mrežu posrednika, regrutera i medicinskih ustanova, pri čemu najveći dio novca završava kod organizatora, a ne kod ljudi čiji se organi prodaju.

Tipičan model podrazumijeva tri učesnika: imućnog pacijenta kojem je neophodna transplantacija, siromašnog čovjeka spremnog da proda organ i posrednika koji organizuje čitav postupak.

Regruteri u ekonomski nerazvijenim sredinama pronalaze potencijalne prodavce, najčešće ljude opterećene dugovima ili porodice bez stabilnih prihoda. Za prodaju bubrega nude im između 5.000 i 10.000 dolara, ali obećani iznos često nikada ne bude isplaćen.

Prema opisanim slučajevima, prodavci na kraju dobijaju između 1.000 i 3.000 dolara, ponekad u više rata, dok pacijenti za transplantaciju i prateću organizaciju plaćaju od 100.000 do 300.000 dolara. Razlika se raspoređuje između posrednika i drugih učesnika nezakonitog posla.

Milijarde dolara na tržištu koje je teško kontrolisati

Tačan obim ilegalne trgovine organima nije moguće pouzdano utvrditi zbog prikrivene prirode ovih aktivnosti.

Prema procjeni organizacije „Global fajnenšel integriti” iz 2017. godine, godišnja vrijednost ovog tržišta kreće se između 840 miliona i 1,7 milijardi dolara.

U međunarodnim analizama navodi se i procjena da približno deset odsto transplantacija u svijetu može biti povezano sa nezakonitim aktivnostima, ali stručnjaci upozoravaju da je riječ o približnim pokazateljima koje je teško nezavisno potvrditi.

Najtraženiji organ je bubreg, jer čovjek može da živi sa jednim funkcionalnim bubregom. Predmet nezakonitih transakcija mogu biti i djelovi jetre, organa koji ima sposobnost djelimične regeneracije.

Posebnu kategoriju predstavljaju slučajevi prisilnog uzimanja organa, u kojima ne postoji dobrovoljna saglasnost donora. Takvi postupci predstavljaju teško kršenje ljudskih prava, a u zavisnosti od okolnosti mogu biti povezani i sa ubistvima i drugim najtežim krivičnim djelima.

Siromašni prodaju organe, posrednici zadržavaju zaradu

Američka antropološkinja Nensi Šeper-Hjuz, profesorka Univerziteta Kalifornije u Berkliju, osnovala je 1999. godine organizaciju „Organs voč”, posvećenu dokumentovanju ilegalne trgovine organima.

Njena istraživanja ukazala su na međunarodne mreže koje povezuju siromašne donore sa bogatim pacijentima, kao i na ulogu posrednika u organizovanju transplantacija preko državnih granica.

Među zemljama koje su se pojavljivale u ovim istraživanjima nalazili su se Brazil, Moldavija, Južna Afrika, Filipini i Izrael, pri čemu su pojedine države bile mjesta regrutovanja donora, a druge odredišta pacijenata ili organizacioni centri.

Posebno težak primjer zabilježen je u pakistanskoj provinciji Pendžab, gdje su početkom ovog vijeka poljoprivrednici opterećeni dugovima prodavali bubrege kako bi obezbijedili egzistenciju.

Mnogi nisu dobili obećani novac, dok su zdravstvene posljedice operacija dodatno otežavale njihovu sposobnost da rade i izdržavaju porodice.

Pakistan je 2007. godine preduzeo zakonske mjere za suzbijanje nezakonite trgovine ljudskim organima.

Poseban model postoji u Iranu, gdje je pod određenim uslovima dozvoljena novčana nadoknada živim donorima bubrega. Ovaj sistem razlikuje se od zabrane komercijalne prodaje organa koja važi u većem dijelu svijeta, ali je i predmet etičkih rasprava o položaju siromašnih donora.

Kina i optužbe za prisilno uzimanje organa

Jedno od najkontroverznijih pitanja u međunarodnim raspravama o transplantaciji odnosi se na optužbe za prisilno uzimanje organa od zatvorenika u Kini.

Kanadski istraživači Dejvid Matas i Dejvid Kilgur objavili su 2006. godine izvještaj u kojem su iznijeli tvrdnje o zloupotrebama u kineskom transplantacionom sistemu.

Posebnu pažnju posvetili su neobično kratkim rokovima čekanja na određene organe, koji su, prema njihovoj ocjeni, ukazivali na mogućnost postojanja unaprijed dostupnih donora.

Kineske vlasti su 2015. godine objavile prelazak na sistem dobrovoljnog doniranja i prestanak korišćenja organa pogubljenih zatvorenika.

Međutim, sumnje nisu prestale.

Nezavisni narodni tribunal u Londonu, kojim je predsjedavao britanski pravnik ser Džefri Najs, saopštio je 2019. godine zaključak da je prisilno uzimanje organa od zatvorenika savjesti u Kini sprovođeno tokom dužeg perioda.

U nalazima tribunala posebno su pomenuti pripadnici duhovnog pokreta Falun Gong, dok su razmatrani i navodi koji se odnose na Ujgure.

Kineske vlasti odbacile su ove optužbe. Istovremeno, nalazi nezavisnog tribunala, koji nije bio međunarodni krivični sud, nastavili su da podstiču zahtjeve za transparentnijom kontrolom transplantacionog sistema.

Izvještaj Dika Martija i trgovina organima na Kosovu i Metohiji

Posebno mjesto u istoriji istraga o nezakonitoj trgovini organima zauzima izvještaj švajcarskog političara i izvjestioca Savjeta Evrope Dika Martija, koji je krajem 2010. godine predstavio navode o zločinima počinjenim tokom i poslije sukoba na Kosovu i Metohiji.

Dokument pod nazivom „Nehumano postupanje sa ljudima i ilegalna trgovina ljudskim organima na Kosovu” razmatran je u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope, koja je u januaru 2011. usvojila rezoluciju kojom je zatražena istraga navoda o teškim zločinima.

U izvještaju se govori o tajnim objektima za zatvaranje na sjeveru Albanije, u kojima su, prema prikupljenim svjedočenjima i istražnim saznanjima, držani zarobljenici, među kojima su bili Srbi sa Kosova i Metohije.

Marti je iznio navode da su pojedini zarobljenici bili izloženi zlostavljanju i ubistvima, kao i da su postojale organizovane aktivnosti povezane sa nezakonitim uzimanjem i prodajom ljudskih organa.

U izvještaju je posebno ukazano na ulogu pojedinih pripadnika takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, kao i na mrežu organizovanog kriminala sa kojom su, prema Martijevim navodima, bili povezani.

Među političkim ličnostima koje su se pominjale u tom kontekstu bio je i Hašim Tači, jedan od nekadašnjih vođa OVK i kasniji predsjednik privremenih institucija u Prištini.

Izvještaj je izazvao međunarodnu pažnju i postao jedan od važnih dokumenata u nastojanjima da se istraže zločini nad nestalim i zarobljenim licima na Kosovu i Metohiji.

Hašim Tači osuđen za ratne zločine, ali ne i za trgovinu organima

Poslije višegodišnjih istraga, protiv Hašima Tačija i još trojice bivših visokih predstavnika OVK vođen je postupak pred Specijalizovanim vijećima u Hagu.

Tači, Kadri Veselji, Redžep Seljimi i Jakup Krasnići uhapšeni su i prebačeni u Hag u novembru 2020. godine.

Prvostepenom presudom od 16. septembra 2026. godine, sva četvorica proglašena su krivim za ratne zločine, uključujući nezakonita zatvaranja, surovo postupanje, mučenje i ubistva.

Hašim Tači i Jakup Krasnići osuđeni su na po 25 godina zatvora, Kadri Veselji na 18, a Redžep Seljimi na 13 godina.

Sudsko vijeće utvrdilo je njihovu krivičnu odgovornost za nezakonito zatvaranje 385 lica, surovo postupanje prema 49, mučenje 303 i ubistva 96 osoba.

Istovremeno, sva četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti, jer tužilaštvo nije dokazalo sve neophodne elemente tih krivičnih djela.

Važno je, međutim, naglasiti da optužnica u ovom predmetu nije obuhvatala trgovinu ljudskim organima, zbog čega navedena presuda ne predstavlja sudsko utvrđivanje odgovornosti za taj dio navoda iz Martijevog izvještaja.

U odvojenom postupku, Tači je 17. novembra 2026. godine osuđen i na 17 mjeseci zatvora zbog krivičnih djela povezanih sa ometanjem pravosuđa, otkrivanjem povjerljivih podataka i nepoštovanjem suda.

Pitanje potpunog rasvjetljavanja svih navoda o trgovini organima i sudbini nestalih lica ostaje od posebnog značaja za porodice žrtava.

Međunarodna borba protiv trgovine organima

Pokušaji da se spriječi komercijalizacija ljudskih organa doveli su do usvajanja Istanbulske deklaracije 2008. godine, koju su pripremili predstavnici medicinskih i naučnih organizacija iz brojnih država.

Deklaracijom su osuđeni trgovina organima, zloupotreba siromašnih donora i takozvani transplantacioni turizam povezan sa nezakonitim aktivnostima.

Posebno je naglašena potreba da države razvijaju sopstvene, etički uređene sisteme doniranja i transplantacije, kako pacijenti ne bi bili upućeni na ilegalno međunarodno tržište.

Ipak, veliki broj oboljelih kojima je neophodna transplantacija, nedovoljan broj donora i izražene ekonomske razlike između zemalja i dalje stvaraju uslove u kojima kriminalne mreže pronalaze nove žrtve.

Američka antropološkinja Nensi Šeper-Hjuz ovaj fenomen opisivala je pojmom „biopiraterija”, ukazujući na sistem u kojem se tijela siromašnih pretvaraju u resurs za liječenje imućnih.

Upravo ta neravnopravnost predstavlja suštinu jednog od najtežih oblika savremene eksploatacije: dok jedni pokušavaju da produže život, drugi rizikuju sopstveno zdravlje kako bi obezbijedili osnovne uslove za preživljavanje, a najveću materijalnu korist ostvaruju posrednici koji organizuju nezakonite transplantacije.