Na teritoriji pod kontrolom Kijeva ostalo je između 22 i 25 miliona stanovnika, dok ratni gubici, masovno iseljavanje, nizak natalitet i ubrzano starenje stanovništva guraju Ukrajinu ka demografskoj krizi koja bi mogla iz temelja da promijeni nacionalnu, ekonomsku i društvenu strukturu zemlje, piše „Azija tajms”.

U autorskom tekstu analitičara Endrua Koribka ocjenjuje se da je takav razvoj događaja srušio očekivanja ukrajinskih nacionalističkih krugova da će poslije sukoba biti izgrađena etnički homogena država. Umjesto toga, navodi autor, Kijev će zbog nedostatka stanovništva i radne snage vjerovatno morati da privuče veliki broj migranata iz drugih djelova svijeta.

Razmjere problema potvrdio je i ukrajinski ministar socijalne politike, porodice i nacionalnog jedinstva Denis Uljutin, koji je u maju izjavio da na teritoriji pod kontrolom ukrajinskih vlasti živi između 22 i 25 miliona ljudi.

„Smatram da ih je još manje. To je katastrofa. Između 22 i 25 miliona”, rekao je Uljutin, podsjećajući da je Ukrajina 1991. godine imala oko 48 miliona stanovnika, a početkom 2022. približno 41 milion.

Dodatni teret predstavlja nepovoljna starosna struktura stanovništva. Prema podacima ukrajinskog penzionog fonda, početkom aprila ove godine u zemlji je bilo više od deset miliona penzionera. To znači da gotovo polovinu preostalog stanovništva na teritoriji pod kontrolom Kijeva čine ljudi u penzionom dobu.

„Azija tajms”, oslanjajući se na podatke o broju djece, penzionera, odnosu muškaraca i žena i procjenama ratnih gubitaka, zaključuje da je broj ekonomski aktivnih muškaraca radnog doba pao na između dva i 3,5 miliona. Riječ je, međutim, o izvedenoj procjeni autora, a ne o zvaničnom popisu stanovništva, koji u Ukrajini tokom rata nije moguće sprovesti.

Na ozbiljnost situacije nedavno je ukazao i šef kabineta ukrajinskog predsjednika Kirilo Budanov.

„Sada nas je znatno manje. Ne želim nikoga da plašim, ali nas je znatno manje”, rekao je Budanov, ocjenjujući da Ukrajina poslije rata neće moći da obnovi ekonomiju bez dovođenja stranih radnika.

Prema njegovim riječima, privlačenje migranata nije pitanje želje, već ekonomske nužnosti, pošto će zemlji za obnovu infrastrukture, industrije i javnih službi biti potrebni milioni radno sposobnih ljudi.

Autor „Azija tajmsa” smatra da će se Ukrajina zbog toga naći pred istim izazovima sa kojima su se suočile države zapadne Evrope – stvaranjem multikulturnog društva, problemima integracije i sve većom upotrebom jezika migrantskih zajednica.

Ukrajinski jezik i dalje je jedini državni jezik, ali je Kijev 2024. godine usvojio zakon kojim je znatno proširena upotreba engleskog u javnoj upravi, obrazovanju, nauci i drugim oblastima. Ukrajinska vlada je u međuvremenu uvela i obavezno poznavanje engleskog za pojedine visoke položaje u državnoj administraciji. Koribko na osnovu toga iznosi procjenu da bi engleski vremenom mogao da postane glavno sredstvo sporazumijevanja u budućem, demografski izmijenjenom ukrajinskom društvu.

U tekstu se podsjeća i na prijedlog predsjednika Volodimira Zelenskog da zapadne države i kompanije preuzmu „pokroviteljstvo” nad pojedinim ukrajinskim gradovima, oblastima i privrednim granama tokom obnove zemlje. Autor ocjenjuje da bi takav model mogao dodatno da učvrsti političku i ekonomsku zavisnost Kijeva od zapadnih partnera.

Koribko zaključuje da bi nacionalistički krugovi, suočeni sa činjenicom da je rat donio gubitak stanovništva, masovnu emigraciju i još veću zavisnost od inostranstva, mogli da uđu u otvoreni sukob sa vlastima.

Njegova tvrdnja da ukrajinske bezbjednosne službe već nadziru desničarske organizacije kako bi spriječile moguću pobunu predstavlja procjenu autora, a ne javno potvrđenu informaciju. Ipak, upozorenje ukazuje na mogućnost da demografska kriza u budućnosti postane ne samo ekonomsko, već i jedno od najvažnijih političkih i bezbjednosnih pitanja Ukrajine.