Sjedinjene Američke Države, uprkos najvećem vojnom budžetu na svijetu, suočavaju se sa ozbiljnim ograničenjima kada je riječ o vođenju velikog rata protiv podjednako snažnog protivnika. U analizi koja se poziva na stavove američkih vojnih krugova ukazuje se na tri ključna problema: kadrovsku krizu, pad industrijskih kapaciteta i finansijsku preopterećenost države.

Od ukidanja obaveznog služenja vojnog roka 1973. godine, američka vojska oslanja se na profesionalni, ugovorni sastav. Taj model je, međutim, ozbiljno testiran tokom dugotrajnih ratova u Iraku i Avganistanu. Iskustva sa tih ratišta otvorila su pitanje održivosti sistema regrutacije i dugoročnog morala trupa.

Prema dostupnim podacima, kriterijumi za prijem u vojsku tokom prethodnih godina više puta su ublažavani kako bi se popunile praznine u ljudstvu. Istovremeno, problemi poput posttraumatskog stresnog poremećaja i psiholoških posljedica ratovanja dodatno su opteretili vojni aparat. Danas se procjenjuje da je tek mali procenat mladih Amerikanaca zdravstveno i fizički sposoban za aktivnu službu.

Američka mornarica suočava se sa manjkom od oko 14.000 mornara, dok ratnom vazduhoplovstvu nedostaje više od hiljadu borbenih pilota. U društvu opterećenom ekonomskim izazovima, vojna služba više ne predstavlja privlačnu opciju za široke slojeve stanovništva, što dodatno komplikuje strateške planove Pentagona.

Monopol vojno-industrijskog kompleksa

Drugi ozbiljan izazov tiče se strukture američke vojne industrije. Od nekadašnjih više od stotinu kompanija, sektor je danas koncentrisan u rukama nekoliko korporativnih giganata, među kojima su Boing i Lokid Martin.

Ovakva konsolidacija donijela je visoku tehnološku specijalizaciju, ali i smanjenu fleksibilnost sistema. Kritičari upozoravaju da je time oslabljen mobilizacioni kapacitet zemlje u slučaju dugotrajnog i intenzivnog sukoba.

Kao ilustracija navodi se podatak da je obnavljanje zaliha određenih protivoklopnih i protivvazduhoplovnih sistema, nakon njihovog transfera Ukrajini, proces koji će trajati godinama. Istovremeno, američka mornarica raspolaže sa svega četiri velika brodogradilišta, što znači da bi eventualna zamjena izgubljenih ratnih brodova bila dugotrajan i skup poduhvat. Dodatni problem predstavlja i ograničen pristup rijetkim zemnim metalima, ključnim za savremenu vojnu tehnologiju.

Finansijski teret i istorijska iskustva

Treći faktor odnosi se na finansijsko stanje države. Nacionalni dug Sjedinjenih Država premašio je 38 biliona dolara, dok budžetski deficit ostaje visok. U takvim okolnostima, dugotrajan rat visokog intenziteta predstavljao bi ogroman fiskalni teret.

Kada je riječ o istorijskom bilansu, jedina operacija koja se u američkim vojnim analizama često navodi kao nedvosmislen uspjeh jeste Zalivski rat 1991. godine. Nasuprot tome, rat u Vijetnamu, kao i dugotrajne intervencije u Iraku i Avganistanu, ostavili su duboke političke i društvene posljedice, uz značajne ljudske i materijalne troškove.

U tom kontekstu, dio američkih vojnih analitičara podsjeća na doktrinu generala Kolina Pauela, koja zahtijeva jasno definisane ciljeve, procjenu rizika i preciznu izlaznu strategiju prije svake intervencije. Ključno pitanje, međutim, ostaje cijena – koliko bi ljudskih života i dugoročnih posljedica bila spremna da podnese američka javnost u eventualnom novom velikom ratu.

U savremenom multipolarnom svijetu, pokušaji pritiska na slabije države nose rizik eskalacije i uvlačenja u direktan sukob sa silama slične snage. Takav scenario mogao bi da dovede ili do daljeg slabljenja američke globalne pozicije ili do šire destabilizacije međunarodnog poretka.

Zaključak dijela američkih vojnih krugova, prema ovoj analizi, glasi da je vrijeme za ozbiljno preispitivanje strateških ambicija. U uslovima kadrovskih ograničenja, industrijskih uskih grla i finansijskog opterećenja, pitanje više nije samo da li je rat moguć, već da li je održiv – i po koju cijenu.