Svjedoci smo da su ove vanvremenske riječi reditelja Saše Petrovića, zapravo, istorijski refren i svojevrsni poziv, da ne zaboravimo na velika djela i žrtve naših predaka, koji su ostavljali svoje živote, bez leleka, za našu otadžbinu Crnu Goru - ,, to kameno ostrvce spasa!” ,, Hrabrost Crnogorske vojske je bez premca u istoriji ratovanja” – na ovaj način je Austrougarski pukovnik Rihter odao priznanje ,,poraženim pobjednicima”, u čuvenom boju na Mojkovcu, na Božić 1916. godine, kada je oko 8.000 izgladnjelih i slabo obučenih boraca Crnogorske Sandžačke brigade (bez vojničkih odijela i obuće, sa ruskim puškama ,,moskovkama” koje nisu imale bajonete i sa svega 30 mitraljeza), a koje je predvodio general Janko Vukotić, potuklo preko 22.000 boraca vojne sile Austrougarske monarhije, sa ciljem omogućavanja bratskoj vojsci Kraljevine Srbije odstupnicu prema Albaniji. Crnogorska vojska je sve svoje nedostatke u opremi i u vojnoj obuci nadoknađivala visokim moralom.
https://aloonline.me/vijesti/joanikije/
Najmanje što možemo uraditi je da zapamtimo da su naši preci uvijek stremili da budu na strani pravde i istinskih pobjednika, ali to nikada nije bilo jednostavno zbog česte unutrašnje nesloge i podijeljenosti, čija nas ,,sutoka” i zla kob prati do dana današnjeg.
U ovom ,,globalističkom svijetu”, tendenciozno se brišu granice između dobra i zla, pravde i krivde, pobjednika i gubitnika, herojstva i kukavičluka, ponosa i sramote.. Kreatori naše današnjice, uporno i strpljivo plasiraju filozofiju ravnodušnosti, koja umrtvljuje ljudske duše, u toj mjeri da gubimo vezu sa osnovnim pitanjem: Da li smo živi?
Naši preci su znali da izaberu pravi put, ne mareći na posljedice, žrtvujući svoje ovozemaljske živote, zarad čistog obraza (ličnog i brastveničko-plemenskog) i, u konačnom smislu, dostizanja Vječnog života!
