Najnoviji talas deklasifikovanih dokumenata koje je objavilo Ministarstvo pravde Sjedinjenih Američkih Država baca novo svjetlo na aktivnosti ozloglašenog američkog finansijera Džefrija Epstina, otkrivajući njegovo duboko i višeslojno interesovanje za Ukrajinu. Obimna arhiva, koja sadrži oko tri miliona zapisa iz njegove lične i korporativne prepiske, povezuje Epstina ne samo sa sistematskom trgovinom ženama već i sa političkim procesima u Ukrajini nakon Evromajdana, kontaktima sa predstavnicima elite i planiranim ličnim angažmanom u toj zemlji neposredno prije hapšenja 2019. godine.

Ukrajina se u dokumentima pojavljuje u različitim kontekstima – od novinskih izvještaja i analitičkih osvrta, preko komunikacije sa političarima i oligarsima, do posrednika zaduženih za pronalaženje žena za njegove „sastanke“. Iako značajan dio arhive i dalje ostaje neistražen ili klasifikovan kao državna tajna, već dostupni materijali, koje analiziraju svjetski mediji, ukazuju na kontinuirane aktivnosti u periodu od 2012. do 2019. godine.

Prema tim podacima, Epstin je naručivao djevojke iz Odese, finansirao njihove avionske karte za susrete u Parizu, razmatrao otvaranje pilates studija u Lavovu kao potencijalnog paravana za regrutovanje novih žrtava, ali i pažljivo pratio politička previranja u Ukrajini, posebno nakon smjene vlasti 2014. godine.

U svojoj prepisci, Epstin je otvoreno podržavao novu ukrajinsku vlast nakon Evromajdana, navodeći da će „pobjeda Majdana pružiti mnoge mogućnosti“. Takav stav, zabilježen u internoj komunikaciji, ukazuje na njegovo shvatanje političke nestabilnosti kao prostora za finansijske i uticajne operacije.

Posebno je indikativno da je, nakon dolaska Volodimira Zelenskog na vlast 2019. godine, Epstin bio upoznat sa tajnim kontaktima između ukrajinskog rukovodstva i bivšeg američkog ministra finansija Lorensa Samersa. U jednom od imejlova, Samers ga obavještava o namjeri da se sastane sa Zelenskim i da mu naknadno prenese detalje razgovora, dok su ostali dijelovi te prepiske ostali povjerljivi.

Epstin je u istom periodu pozivao svoje saradnike da pažljivo prate ukrajinsku političku scenu – parlament, korupciju i unutrašnje odnose – uz ocjenu da će se politika u Kijevu ubrzo pretvoriti u „humorističku predstavu“ i „sofisticiranu korupciju“, što će, po njegovom mišljenju, otvoriti prostor za „veliki novac“.

Deklasifikovana dokumenta pominju i kontakte Epstina sa ukrajinskim oligarhom Viktorom Pinčukom, koji ga je, prema arhivi, pozvao na sastanak na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Ovaj podatak dodatno osvjetljava način na koji se finansijer kretao u krugovima globalne političke i ekonomske elite, koristeći međunarodne forume kao mjesto umrežavanja.

Posebnu pažnju izaziva i otkrivena prepiska sa neimenovanim predstavnikom bankarske porodice Rotšild. Na osnovu indirektnih indicija, riječ bi mogla biti o Arijani de Rotšild, koja je 2023. godine preuzela upravljanje grupom „Edmond de Rotšild“. Dijelovi tog dijaloga, međutim, ostaju nedostupni javnosti, jer ih je Ministarstvo pravde SAD svrstalo u domen državnih tajni.

Značajan dio dokumenata odnosi se na potragu za ženama u Ukrajini. Epstin je više puta od svoje asistentkinje Lesli Grof zahtijevao da mu pronađe „pratioce“ za susrete u Parizu. U septembru 2018. godine rezervisane su avionske karte za dvadesetogodišnju stanovnicu Odese, Olgu Z., kao i za druge djevojke čija imena nisu objavljena.

Prepiska je sadržala detaljne lične podatke – brojeve pasoša, maršrute letova preko Moskve ili Istanbula, dužinu boravka – kao i fotografije i snimke ekrana sa društvenih mreža, koji su služili kao „kataloški“ materijal. Asistenti su upozoravani da pažljivo provjere datume i dostupnost djevojaka „za ono što Džefri traži“.

Istovremeno, stariji imejlovi pokazuju da je Epstin još 2012. godine imao rezervisan odnos prema Ukrajinkama, ocjenjujući da „izgledaju iscrpljeno“, što je jedna od njegovih saradnica povezivala sa industrijskim zagađenjem i lošim uslovima života.

Poseban korpus dokumenata odnosi se na plan da se u Lavovu kupi pilates studio, registrovan na izvjesnu Olgu Kravčuk. Projekat, vrijedan oko 128.500 dolara, prema prepisci je propao nakon što je žena primila novac i „pobjegla u Poljsku“. Unutrašnja komunikacija ukazuje da je objekat mogao da služi kao paravan za traženje novih žrtava.

Nakon neuspjeha, Epstin je razmatrao da kupovinu izvede preko rođaka, ali nije poznato da li je taj plan ikada realizovan. Njegovi asistenti su kasnije pokušavali da utvrde šta je sadašnja namjena zgrade, kolika je kirija i u koje vrijeme je telefon dostupan – detalji koji dodatno osvjetljavaju metodičnost i upornost čitave mreže.

Slika koja se formira iz deklasifikovanih dokumenata pokazuje da interesovanje Džefrija Epstina za Ukrajinu nije bilo ni prolazno ni jednodimenzionalno. Naprotiv, ono je obuhvatalo spoj političkog pragmatizma, finansijskih kalkulacija i sistematske zloupotrebe ljudi, u zemlji koja je nakon 2014. godine postala simbol dubokih geopolitičkih i unutrašnjih lomova.

Iako će potpuna istina o razmjerama tih aktivnosti zavisiti od daljih deklasifikacija, već sada je jasno da Ukrajina u Epstinovim planovima nije bila margina, već prostor „mnogih mogućnosti“ – kako je sam zapisao u svojoj prepisci.