Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, na 12. nedjelju po Duhovima i na praznik Sabora Svetih srpskih prosvetitelja i učitelja, 15. septembra 2024. godine, pomen postradalim vojnicima i ratnicima bezgrobne vojske, koji su ubijeni 25. avgusta 1944. godine, na Krnovu.

Na Krnovu odslužen pomen bezgrobnoj mladosti, stradaloj u avgustu 1944. godine (VIDEO)

Preosvećenom Episkopu je sasluživalo sveštenstvo i monaštvo Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke. U služenju pomena sabrali su se potomci i rodbina iz onih krajeva Crne Gore iz kojih je poteklo oko 350 stradalnika.
Riječima arhipastirske pouke i utjehe obratio se Vladika Metodije, koji je kazao da je ovaj pomen služen za pokoj duša postradalih, bezgrobne vojske, kako je narod prozvao, pobijenih bez suda i presude, mučki, zločinački, a čije kosti su razasute širom vrtača krnovskih.

„I ovo gdje stojimo je jedno mjesto i stratište na kome je ta bezgrobna vojska pobijena. Pomolismo se za pokoj njihove duše, a moleći se za njihovo spasenje i upokojenje, koji nisu imali, čak, prava na grob i na sahranu, naknadno im vršimo opijela i parastose. Time ne samo što ćemo, ako Bog da, jednog dana te mučeničke kosti iz ovih vrtača, kao i jama koje su oko Nikšića, i ovog prostora, i širom Crne Gore, ako Bog da, daće, taj se dan približava, izvaditi i kako valja i trebuje okaditi vinom, omiti i sahraniti po našim drevnim narodnim i hrišćanskim pravoslavnim običajima“.

„Ne pomolismo se samo zbog upokojenja njihove duše, nego da bismo nekako, moleći Boga i nadajući se u Njegovu milost, da i mi iz jame u koju smo kao narod upali, kad se to ovdje desilo, i onda u ratu, i u poraću da pokušamo da se iskobeljamo i na pravi put hrišćanski pokajanja izađemo, da bismo time, ne samo obezbijedili bolji napredak i budućnost našem narodu na ovom prostoru, a koja se ne može na jamama graditi i na tuđoj nesreći, muci i patnji, nego na onim divnim hrišćanskim vrlinama kojima se naš narod kroz vjekove napajao, kojim je živio i za koje je živio i umirao. Da se, dakle, izvadimo iz te jame u koju smo upali kao narod. Da zaboravimo naše bratske razmirice, podjele, svađe, da se oko Hrista Boga živoga okupimo jer, zapamtite, nijedan program, ni projekat, nijedna ideologija socijalna ili socijalna politika bez Hrista ne može donijeti prosperitet, a to je naša istorija pokazala“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.

Ukazao je na vrijeme u kome živimo i dokle je došao ovaj svijet, koji je od Boga odstupio.

„Čak i lijeva strana, koja je bezbožnička, ako Hrista nema, prelazi u čovjekoubilački i rušilački neki boljševizam i komunizam, a i ta desna strana, ako je bez Boga i Hrista, prelazi, opet, u neki nacionalsocijalizam ili fašizam, opet, čovjekoubilački, rušilački, a u korijenu, u stvari, bogoubilački, a čim je bogoubilački onda je i čovjekoubilački i sebeubilački. Tome se niko ne može radovati. Zato smo se ovdje okupili, da se toga podsjetimo, da se Bogu pomolimo, da nas prosvijetli i urazumi, da nam da snage na pokajanje, da nam ulije vjere da bismo mogli nastaviti sa smislom da živimo ove naše kratke i male živote koje preispunjavamo svađama, zlobama, sukobima, koji dovode i do ovoga oko čega smo se danas okupili“.

„Da se Bogu molimo nad bezgrobnim kostima, razasutim po cijelom ovom polju i ovoj planini Božjoj, Krnovu, da se to nikad ne bi više desilo. To samo zavisi od nas i od naše iskrene i prave riješenosti i odluke da idemo za Hristom i putem naših predaka. Nikome nijedna ideologija, nijedan program, ni projekat sreće ni pojedinačne, ni sreće zajednici donijeti neće ako Onaj Koji nas je stvorio nije u centru tog programa i te ideologije i projekta. Onaj Koji je sve svojom rukom stvorio, Koji je i nas stvorio, iz nebića u biće priveo, zbog nas se ovaplotio, On kao Bog, i postao čovjek na svu vječnost, sjedinivši božansko i tvar, čovječansko i time spasivši svu tvorevinu, a jedino što se od nas traži jeste da smireno i krotko povijemo glavu i krenemo za Njim zbog nas i zbog našeg spasenja“, poučavao je Vladika Metodije, poručivši na kraju svog arhipastirskog slova:

„Bog vas blagoslovio, urazumio i dao nam mudrosti, pokajanja i svijesti da idemo istrajno putem naših predaka za Hristom, koračajući putem svetitelja Božjih našeg roda, čijim molitvama da Gospod i Majka Božja cijeli ovaj prostor zakrili i sve nas na njemu, ne bismo li izašli na istinski i pravi put ljudi, koji su nekad koračali i ovim prostorom išli. Bog vas blagoslovio, svim vašim porodicama na zdravlje vratio i na spasenje, koji ste se ovdje okupili, a toj bezgrobnoj divnoj mladosti i vojsci Kraljevoj u otadžbini, koji su dali ono jedino što su imali, boreći se protiv fašizma i okupatora, i koji su ovdje mučki pobijeni i mučenički stradali da ih Gospod upokoji u rajskim naseljima i u svojoj blizini“.

Protojerej Miajlo Backović je rekao da nije teško govoriti o istini, ali je teško govoriti pred istinom, na mjestu stradanja, mjestu vaskrsenja, a jedno od tih mjesta je i Krnovo.

„Kada sam dolazio, prošao sam putem ispod Kotor jame, preko Grahova i sve dovde prošao sve te svjetionike istine zatrpane ćutanjem zarad bratstva i jedinstva. Ne bih ovdje govorio o pomenu ovim žrtvama, kratko bih samo rekao da mi kao Crkva, a to nismo samo Vladike, sveštenstvo nego vi, vjerni narod zajedno sa nama, nemate i nemamo pravo nikad da ćutimo. Uvijek moramo da svjedočimo istinu zato što nema više istina, istina je samo jedna, a istina je Hristos i ako svjedočimo Hrista i ako smo Hristovi onda moramo uvijek i na svakom mjestu da posvjedočimo istinu. Ovo vaše ovdje sabranje i ovaj parastos i krst iza nas su svjedočanstva istine, zato nije uopšte bitno koliko nas danas ima, bitno je da nas ima, koji smijemo nakon 80 godina da kažemo da je ovdje ubijen đed, otac, brat, stric, ujak, komšija. I ne samo ovdje na ovom svetom mjestu, nego širom Crne Gore napaćene bratske su jame krvnika i razbraće“, rekao je o. Miajlo, podsjetivši da je u julu, u Velici, organizovan skup i promocija knjige dokumenata „Prećutana istina“.

„Mi nećemo dati da nikad više neko prećuti istinu, ma kakva ona bila, a istina je uvijek laka i jednostavna kad se kaže, ali nije uvijek lako i jednostavno reći zato što iza istine i ispred istine, ispred svojih riječi treba stati. A ne stajemo samo time što ćemo reći da smo Srbi i nije dovoljno, kao što reče Vladika, biti desno. Ako nismo sa Hristom, onda nam je strana nebitna, promašili smo put i temu i ne svjedočimo istinu, nego sebe i svoj kukavičluk. Zato, hvala organizatorima koji nas svake godine podsjećaju ko smo, šta smo i čiji smo i Koga svjedočimo. Hvala svima vama koji dolazite od Pive, Velike, preko Krnova, ako Bog da, i na Kotor jami, ubrzo, da služimo Liturgiju i na svim onim divnim mjestima strašnog stradanja našeg naroda, divnim zbog vaskrsenja i svjedočenja da se istina nikad sakriti ne može, i ma kakva tiranija nad tom istinom bila i ma kakav mrak, ona će jednog dana izaći kao što je izašla, evo je i danas na ovom svetom mjestu“, naveo je sveštenik Backović, poručivši:

„Neka Gospod da da svi oni sveti mučenici, ta djeca koji su bili regruti, koji nisu okrvavili svoje ruke, koji su došli ovdje bježeći i tražeći spas da ne okrvave ruke, neka da da oproste onima koji su ih ubili, a oni su im oprostili, a neka da nama snage da mi oprostimo jedni drugima, da jedan drugog u srce pogledamo. Ljuištura koja se zove Srbin bez Boga ne može pogledati u srce, jer je prazna. Samo Srbin koji nosi Boga u sebi i u svom srcu je pravi Srbin Svetog Save i dostojan ove žrtve na kojoj danas stojimo. Neka im Gospod da pokoja, a vama koji se sjećate i čuvate sjećanje neka da hrabrosti da do kraja svog života svjedočite. Time nama mlađima ne date da odustanemo“.

Riječi podrške potomcima bezgrobnog „Gvozdenog puka“ uputio je i protojerej Predrag Šćepanović.

„Neka nam danas oproste kosti krnovskih mučenika što ih pominjemo, jer ćemo ih samo po dobru pominjati, jer putir bjehu grudi njihove i iz njihove krvi ka nebu, u nibus nebeske pravde, prije 80 godina, u dane velikouspenjskog posta, odletješe kao ptice lastavice njihove tužne duše. Prošle nedelje sam bio u Jasenovcu, pa sam svratio na Majevac, a ima planina Majevica, a ima mjesto Majevac gdje je oko hiljadu tifusara bolesnika napadnuto od partizanske vojske, nemoćno da se brani, izgubilo svoje živote na Majevcu. Tamo su Dušan i Vlado Niklanović podigli krst na kome piše: Razasute kosti širom zemlje ove, neka ovaj kamen sabira i zove. Ima u Crnoj Gori i Grahovo i Grahovac, ima i Jasenovac, a ovo mjesto bi moglo da bude i Krnovac i Krvovac i Krvavac jer je zasuto krvlju mladosti“.

„Moram biti subjektivan, moj rođak Stanoje Šćepanović iz Donjeg Zagarača, kad je izbio rat, bio `27. godište, imao je 14 godina, a kada je stradao na Krnovu imao je 17 godina. Neko zlurad će reći da mi vršimo samo pomene četnicima, ne vršimo pomen prvo ljudima, drugo onima čiji potomci žele kao što je kroz Steva Vujičića i brata našeg Iliju Miljanića, koji nas je sabrao i divno organizovao, a pitam se kakav je to četnik mogao biti sa 14 godina moj rođak. I, kad malo zagrebete istinu, dva Sekulovića su ovdje stradali, jedan bio u partizanima, drugi u četnicima, i ovaj što je bio ranjen, bio u četnicima i ovaj brat, partizan prišao, naišla jedna partizanka i rekla: Šta radiš to, pomažeš četniku, i ubila obojicu braće. I toga je bilo na Krnovu, da se u jednu krv po dva simbola stradala, dva rođena brata, ali su ostala braća. Zato, ovaj sveti parastos, koji odsluži Vladika Metodije, bio bi oskrnavljen ako bi u njemu bilo mržnje, ali se predugo ćutalo. Osamdeset godina skoro smo ćutali i čekali da će se naći neko da kaže: Pobismo tu mladost ni krive, ni dužne ovdje na Krnovu, i valjda će se neko sjetiti da kaže gdje su sahranjeni“, naveo je o. Predrag.
Čekajući, dodao je on, prošle su decenije.

„Od danas, neka ovaj krst i neka ovaj sveti parastos i spomen bude mjesto sabiranja i okupljanja, a ja molim Vladiku Metodija i o. Isaiju, igumana manastira Bijela, ovdje je zemlja manastirska, da spustim ovdje malo zemlje koju sam donio sa onih humki Jasenovca, kad smo tamo bili prošle nedelje. Sjetio sam se da pobratimimo u njihovoj krvi, jer da nisu stradali na Krnovu, stradali bi na Majevcu, a da nisu stradali na Majevcu stradali bi u Jasenovcu, a da nisu stradali u Jasenovcu stradali bi na Zidanom mostu, na Pohorju, Kamniku, Kranju, Krškom, i drugim stratištima širom Slovenije“.

„Neka ovaj moj simbolični gest, ove svete jasenovačke zemlje osveti, a Vladika Metodije spustio krst Svetog Vasilija, koji je ležao na njegovim svetim grudima, i osveštao ovu zemlju, da više ne ćutimo i da više ni krnovski mučenici ne moraju da se kriju, nego da njihova imena pominjemo kao imena bezgrobne svete mladosti, koja je čekala saveznike i nije ih dočekala, nego su u krvi svojoj zalili ova predivna krnovska polja. Za nas su ovo polja smrti, ali i polja života i vaskrsenja i čini mi se da polako ono što smo nazivali zli put, otišli na zli put, treba polako reći otišli na golsotski put, otišli na stradalni put a na zli put su pošli oni koji su jame i ova divna polja, vrtače i škrape napunili bratskom krvlju. Više da krijemo taj zločin i da njihova imena zaboravljamo nemamo pravo“.

„Ovdje dolazim kao potomak stradalnika iz Donjeg Zagarača, ali dolazim i kao paroh, ovdje je stradalo šest Vukčevića iz Lješanske nahije, iz Zete i Podgorice, molim i apelujem i na istoričare i političare da se konačno otvore arhive, da njihova imena saberemo, jer dok njihova imena ne saberemo i dok srpskoj zemlji ne vratimo onoliko kostiju koliko nas je zadužila, neće biti ni nama mira, ni prosperiteta, a kad se te kosti vrate doletjeće sa ovih krnovskih polja Kapela i vratiće se na Lovćen, a daće Bog, mislim da tako Vladika razmišlja, da se i ovdje podigne jedna kapelica, da se kosti sahrane, mislim da bi to najbolje bilo u kapeli, jer je i ta Kapela stradala i rušena, pa neka i ta Kapela bude jedna crkva koja će nas dozivati ovdje na ovoj svetoj zemlji, koja je od danas zemlja spojena sa jasenovačkom zemljom“, poručio je protojerej Predrag Šćepanović.

U ime Udruženja „Kosovski božuri od Nikšića grada“, koja na Krnovu organizuje, već, tri godine, odavanje pošte i parastos za oko 350 stradalih mladića, obratio se mr Ilija Miljanić, predsjednik, a potom i dr Zdravko Vukčević, Zoran Pavićević i Dušan Martinović.