Nevjerovatan apsurd, dostojan Kafke i Orvela, odigrava se danas u Crnoj Gori, zemlji u kojoj oni koji se samoproglašavaju antifašistima prednjače u progonu slobode, u gušenju istorijske istine i u demonizaciji svega što simbolizuje srpski nacionalni identitet. Najnoviji primjer tog paradoksa jeste političko-medijska hajka koja je pokrenuta zbog postavljanja spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću u selu Gornje Zaostro kod Berana, na privatnom imanju jedne čestite porodice.

U normalnom demokratskom društvu, čiji su temelji sloboda govora, vlasništva i vjere, ovakav gest bio bi stvar porodičnog pijeteta i legitimnog sjećanja na tragične i složene istorijske momente. Ali ne i u Crnoj Gori. Ovdje „antifašisti“ podijeljeni u nekolike kolone traže rušenje spomenika, drugi šalju inspekcije, a treći pozivaju na nove zabrane i javni linč.

Paradoks je utoliko veći što najglasniji u ovim napadima potiču iz redova partija i organizacija koje se decenijama kriju iza parole „antifašizma“, dok su istovremeno gradile političke karijere na falsifikovanju istorije, potiskivanju srpskog identiteta i revitalizaciji komunističkih, ustaških i balističkih zločina i narativa. Ovdašnji „antifašisti“ nemaju nikakav problem sa tim što se u Gusinju veliča Jusuf Čelić ili Osman Rastoder koji su se bili potpuno stavili u službu muslimanskog SS korpusa.

Nemaju ni riječi protesta za brojne spomen-ploče pripadnicima muslimanske milicije i balističkih snaga koji su u saradnji s njemačkim okupatorom vršili pokolje nad srpskim stanovništvom u dolini Lima, na Polici, u Veliki, Šekularu i Andrijevici.

Ali imaju problem sa Pavlom Đurišićem, koji se, kao komandant četničke divizije, borio upravo protiv nacističkih i boljševičkih snaga koje su stvarale zonu smrti za srpsku nejač od 1941. do 1945. godine. Da ironija bude veća, borbu za istinu o Đurišiću vode njegovi potomci i potomci žrtava Pasjih grobalja, a napadaju je potomci onih koji su ubijali, vješali, silovali i pljačkali u ime „oslobođenja“.

Još je tragičnije što se podizanje ovog spomenika desilo bez ikakve javne pompe, bez državnih obilježja, u miru i dostojanstvu. A reakcija kao da je podignut spomenik Adolfu Hitleru u centru Podgorice, a ne srpskom komandantu koga je ubila ustaška NDH nakon izdaje. Da bi bilo što jasnije, Pavle Đurišić je žrtva fašističkog zla, a ne njegov predstavnik.

Ali za ovdašnje „antifašiste“, to nije važno. Njima smeta srpska ikona, a ne svastika. Oni ćute na Handžar-diviziju, ali vijest o spomeniku srpskom vojvodi dočekuju kao poziv na oružje.

Ono što je danas jasno i više ne može biti prikriveno, jeste da se takozvani antifašizam u Crnoj Gori koristi isključivo kao političko oruđe za podsticanje mržnje prema srpskom narodu, njegovim junacima i istorijskom identitetu. To je ideološki oklop jedne kaste koja nikada nije prihvatila pomirenje, već živi od mita o „partizanskoj Crnoj Gori“ kao isključivom i nedodirljivom ključu njene državnosti.

Istina je drugačija i mnogo bolnija. Pod firmom antifašizma, u Crnoj Gori se ne toleriše drugačije mišljenje, ne poštuje istorijska složenost, ne priznaju srpske žrtve. Naprotiv, slave se zlikovci, veličaju se otvoreni saradnici okupatora ako su antisrpski nastrojeni, a progone se oni koji su ginuli u borbi protiv komunističkog terora i ustaške kame.

Zato je danas u Crnoj Gori više nego ikada tačan naslov ovog teksta  - U CRNOJ GORI SU ANTIFAŠISTI NAJVEĆI FAŠISTI!

Ne po ideološkoj oznaci, već po djelima. Jer fašizam nije samo estetika i simbolika, fašizam je zabrana misli, progon istine, i mržnja prema onima koji vam se ne uklapaju u narativ. A to, u ovoj državi, rade upravo oni koji sebe nazivaju njenim braniteljima i "antifašistima".