U Crnoj Gori, gdje se dostojanstvo često davilo u kleveti, a istina satanizovala u ime "građanizma", ima jedna familija koja je od mržnje prema Srbima napravila porodični zanat, porodični brend, čak i porodičnu lozu. To su Brkovići, Jevrem doušnik, Balša moralni bankrot i Brajan sa keltskim imenom i otvorenim ustaškim ponašanjem.

Balša Brković, književni miš koji živi od mrvica "Vijesti", pokušao je u svojoj poslednjoj kolumni „Metodično“ da izigrava moralnog sudiju Mitropolitu Metodiju. Napao je, klevetao, pljuvao čovjeka čija tišina i smirenje imaju težinu i vrijednost kakvu Balša ne bi doživio ni u dvadeset života. I sve to ne bi bilo strašno da nije toliko podlo, plitko i nasljedno.

Balša je proizvod jednog režimskog doušnika, Jevrema Brkovića, čovjeka koji je u komunizmu špijao, u Montenegrinstvu lagao, a u starosti molio DPS da ga ne zaboravi. I nisu ga zaboravili, dobio je lažni kulturni status i knjigu o špijunaži - „Špijun iz Pipera“. Više nego poetski naziv za čovjeka koji je čitav život bio u službi onoga ko mu nudi više. Njegova "umjetnost" je bila agenstki izvještaj u stihovima, a karijera poltronstvo u najsramnijim oblicima.

Kolumna „Metodično“ Balše Brkovića, objavljena u „Vijestima“, nije tek mali urednički ispad. To je nastavak organizovane, porodično naslijeđene kampanje kleveta, falsifikata i čiste mržnje prema Srbima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i svemu što u Crnoj Gori ima korjen, istoriju i obraz. On u svojoj najnovijoj kolumni kuka što ne može da nađe genocid nad Srbima jer mu ga niko nije rekao na času likovnog u OŠ „Savo Pejanović“. On, potomak komunističkih dželata, „ne pamti“ Gole Otoke, likvidacije u Crnoj Gori, hiljade Srba pobijenih bez suda i zakona. On bi da se sjeća samo onog što mu ne kvari komfornu mržnju prema Crkvi i narodu.

Balša Brković nije slučajan pisac. On je proizvod porodične laboratorije laži. Sin Jevrema Brkovića, dokazanog UDBAŠKOG doušnika i moralne spodobe o kojoj je napisana cjelokupna knjiga pod nazivom „Špijun iz Pipera“ i otac Brajana Brkovića, prve trećepokoljenske uniformisane verzije antisrpstva u Crnoj Gori sa stalnim boravkom u Srbiji. I zato se Balša pita: „Gdje je taj genocid?“ Nije ga vidio, kaže. Pa naravno da nije, dok su Srbi stradali, njegov otac je pisao doušničke izvještaje, a on sam trčao na noge Milu i Dušku da objavi nešto protiv Srpske pravoslavne crkve. Zato mu je i dijete tog duha i vaspitanja kao konačni proizvod porodične evolucije od doušnika do dežurnog progonitelja srpstva.

Jevrem, Balšin otac, služio je svakom režimu koji ga je hranio. Njegov književni opus nije ništa drugo do špijunsko-sentimentalni zapisnik, poezije pod nadzorom. Za života je kao „disident“ uspio da dobije više privilegija od bilo kog partijskog poslušnika. Špijun, doušnik, slavodobitnik svake vlasti. A kada ga je stvarnost demantovala, naslednicima je ostavio naslijeđe da mrze Srbe, vrijeđaju Crkvu i udvaraju se Zapadu.

Tu počinje Balša. Njegovo pisanje nije analitika, to je iz žuči ispisan dnevnik porodične frustracije. U tekstu „Metodično“ on ne raspravlja, nego vrijeđa, ne argumentuje, već laže, ne postavlja pitanja, nego izvrće. Napada Mitropolita Metodija zato što je ovaj izgovorio istinu koju Balšina porodica 80 godina svjesno gura pod tepih, da je titoistička Jugoslavija bila grobnica srpskog naroda. Njegova kolumna je otvoreni napad na mitropolita Metodija, čovjeka čija se moralna veličina i duhovna odmjerenost izdvajaju u vremenu kada mnogi ćute. Napadnut je jer je jasno, precizno i dokumentovano ukazao na to šta je zaista bila titoistička Jugoslavija. A bila je masovna grobnica srpskog naroda, projekat u kojem su Srbi masovno progonjeni, ubijani, raseljavani i svedeni na političke i kulturne invalide u vlastitoj državi.

Balša se pita gde je taj genocid. Kaže da se ne sjeća da je iko stradao kao Srbin u njegovo doba. Pa naravno da se ne sjeća, njegov otac je možda pisao doušničke izvještaje o tim istim Srbima. On se ne sjeća jer nikad nije htio da zna, a ne zna jer mu je udobnije da mrzi. Balša, sin špijuna i otac haštag-montenegrina, je udario na mitropolita Metodija zato što ga boli istina. Boli ga što Metodije govori ono što Crna Gora već zna, da je komunizam ubijao Srbe, da su nam manastire pretvarali u štale, da su nam jame bile grobnice, a crkvene starješine zatvorenici.

A onda tu je i Brajan, sin Balšin, unuk Jevremov, simbol treće generacije Brkovića. Prvo ime mu je keltsko, duh mu je prozapadni, mržnja antisvetosavska. Brajan je glasnogovornik onog što se u porodici Brković zove „sloboda“ da mrziš Srbe, da vrijeđaš Crkvu, da se podsmijavaš mučenicima.

Ta porodica, Brkovići, jedina u Crnoj Gori ima tu „privilegiju“ da se o njoj piše knjiga kao o špijunskoj familiji. I dok druge porodice dižu crkve, čuvaju grobove i nose krstove, Brkovići su čuvali dosijee, pisali doušničke izvještaje i slagali pjesme za uho partijskog komesara. Danas, oni isto to rade, samo u kolumnama „Vijesti“ i sa logom EU i NATO pakta umjesto petokrake.

A da stvar bude ironična, Marko Vešović, čovjek koji je dijelio sa Brkovićima veliki dio svetonazora za samog Jevrema je napisao da je "lažov, podlac i režimska džukela koja nikad nije znala šta je sloboda". Kada Vešović ovako nešto kaže za njegovog oca, onda bi Balši preostalo samo da ćuti i stidi se. Ali Balša ne zna za stid. On zna samo za mržnju.

Njegov napad na mitropolita Metodija je napad kukavice, odgojene na lažima, zadojene mržnjom, navikle da laže bez posledica. Ali ovog puta će biti posledica. Istina je jača od njihovih kleveta. Narod vidi ko je duhovni pastir Metodije. A vidi i ko su oni, sjenke jedne izdajničke loze koja živi od tuđih para i laži.

Balša Brković danas samo metodično nastavlja da pljuje zato što nije u stanju da razumije vjeru, narod i dostojanstvo. A to što u njemu neki vide „intelektualca“, ja vidim samo posljednji ostatak jedne moralno propale loze od špijuna do propagandiste, od doušnika do autošoviniste. Bezobrazno je pokušao da porekne istinu tako što se „ne sjeća“ da su ubijani Srbi 70-ih i 80-ih, kao da je neko tvrdio da je genocid počinio Savez samoupravljača iz titogradskog Doma omladine. Mitropolit Metodije je govorio o periodu Drugog svjetskog rata, pa onda od 1945. pa dalje, o zločinima i progonima, Golom Otoku. Zato njegovo sjećanje podlo počinje negdje kod srušenog Kina kulture, kao dokaz da genocida nije bilo. Nije ga bilo jer on, Balša, nije vidio. Nije ga bilo jer nije dobio čitanku u kojoj piše šta se radilo po srpskim selima Crne Gore, po Metohiji, po Hercegovini.

Njegov napad na Mitropolita Metodija nije slučajan, to je napad na sve nas. Ali, u svakom sudaru istine i laži, u svakom okršaju časti i podlosti, zna se ko ostaje uspravan.  Istina je jača od njihovih kleveta. I neka znaju Balša i mladi Brajan, možda ste prva crnogorska familija koja ima špijuna, mrzitelja i tviteraša u tri generacije, ali ste istovremeno i najbolji primjer za ono što Crna Gora više neće trpjeti.

Mislim da Balša to zna. Zato laje.