Kada se ostrašćenom i polupanom propagandisti bez argumenata izmakne tlo pod nogama, onda mu ostane samo mržnja kao oružje. Upravo je mržnje puna nova kolumna histeričnog Draška Đuranovića, koju je ponudio na čitanje kao vulgarni, šovinistički pamflet sročen protiv Srpske pravoslavne crkve, njenih arhijereja i protiv samog srpskog naroda u Crnoj Gori.

Đuranovićev problem nije ni mitropolit Joanikije, ni mitropolit Metodije, ni „padobrani“, ni „helikopteri“, već sama činjenica da je Srpska pravoslavna crkva prisutna u Crnoj Gori i da okuplja vjerujući narod. Da opstaje i raste uprkos svim pritiscima, zabranama, suzavcima i barijerama kojima su neki pokušali da je protjeraju iz Crne Gore, dok je Đuranović i tada huškao svojim tupim perom iz još tupastije glave. Da, Đuranoviću, Crna Gora ima dva mitropolita, ne zato što im je neko "nametnuo titulu", već zato što ima i dvije istorijske eparhije ali i narod koji u njima vjekovima traži duhovno utješenie.

Iako ovaj reprezentativni tupadžija sarkastično pita „koliko mitropolita broji Crna Gora“, Đuranović kao da zaboravlja da je zajednica kojoj on duhovno i politički gravitira, trenutno sa dvojicom samozvanih "patrijaraha", a možda i trećim nisam siguran. Znam za Miraša što je ili ipak nije u penziji i onog drugog, Borisa što ga muči prostata. A sjećam se i da je nečesovi Lav bio ozbiljan kandidat za tron dukljanski. I umjesto što broji i problematizuje tuđe mitropolite, možda bi mu bilo poštenije da kaže koji je njegov "patrijarh".

Ne zna histerični Draško ko mu je duhovni vođa ali zato zna ko su „zločinci“. Pa su Pavle Đurišić i svi srpski junaci koji su branili svoj narod „fašisti“. I neće podlac da saopšti ko mu je Krsto Zrnov Popović, komitski predvodnik koji je lično sarađivao sa italijanskim okupatorima, primao platu od njih na ruke, pravio strategije sa Musolinijevim oficirima i krvlju kvasio crnogorsku zemlju u službi fašističke administracije?! U maniru izvornih, starih zagovornika partijske i lažne „antifašističke“ istorije, koja počinje i završava se kod Brozovog spomenika, osjeća duševne boli kada neko podsjeti da srpski stradalnici u Drugom svjetskom ratu nisu ništa manje vrijedni sjećanja od drugih.

Licemjerje Draška Đuranovića ne zaslužuje akademsku polemiku već konstataciju da on ne brani antifašizam, nego antisrpstvo. Njemu mrču smeta sve što je srpsko, svetosavsko, liturgijsko i narodno. Smeta mu najviše što Srbi nisu nestali iz Crne Gore i što se ne stide svoje vjere, jezika i tradicije. A u očaj ga baca pomisao da Srbi pripadaju Crkvi koja nije „Miraševa“, nego Božija.

Moralno posrnuli Đuranović, sramotno i bezdušno proziva svakoga ko se moli, krsti i ljubi svoju Crkvu, pri tom i ne pokušavajući da makar prikrije svoju netoleranciju i šovinizam. On nesrećnik još nije razumio da je narod umoran od mržnje, podjela i svakojakih nametanja kojima su skloni oni koje Draško podržava bezrezervno. Eh da mu je crnom kukavcu da nas nekako vrati u maglu plemenske osvetoljubivosti, partijskog bratoubistva ili stranačke ideologije, koja je tri decenije pljačkala i manipulisala, pa da se nečemu i nada. Ovako i svojim tekstom dokazuje da je paćenik veliki, a šta će, teško je?!

Draško ne može da se pomiri sa tim da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije strani faktor, nego stub identiteta i opstanka, sada i sa dva mitropolita. Po ko zna koji put pokušava da Srpsku pravoslavnu crkvu predstavi kao instrument „velikosrpske“ politike,  po onoj staroj i prevaziđenoj mantri crnogorskih krugova, koji ne mogu da prebole što više nisu u prilici da odlučuju o vjeri, kulturi i nacionalnom identitetu naroda u Crnoj Gori. Za njih je „crnogorstvo“ samo onda prihvatljivo kad je antisrpsko. A kad je pravoslavno, narodno, svetosavsko, onda ga treba zgaziti.

I na kraju, jedna stvar koju bi Draško Đuranović, ako ništa drugo, morao bar ponekad prizvati u savjest i držati kao nauk. Njegov otac, Veselin Đukanović, komunista i funkcioner onog starog režima, smijenjen je kao višak ideološkog balasta i ponižen u vrijeme Antibirokratske revolucije. Ometlan je sa funkcije od strane Mila Đukanovića, kojem danas njegov sin služi kao beskičmenjak i najvjerniji i najglasniji medijski potrčko. Tekstovima neuprljanim mišlju, bez sjenke ponosa i ljudskog dostojanstva, Draško je odavno odabrao da liže ruku koja je njegovog oca ponizila i da se kao vjerni sluga iz potrebe i navike stavi u službu gazdi.