Srbija je bila, jeste a nadam se i da će ostati košarkaška velesila. I ovu objavu posvećujem onom koji je najzaslužniji što jesmo, to što jesmo, u najljepšoj igri sa loptom, velikom stručnjaku, mladiću u osmoj deceniji života, šmekeru i Čovjeku sa velikim Č, Svetislavu Pešiću.
Da, najzaslužnijem što jesmo, kada je lako moglo biti da ne budemo, ono nedavno kada mnogi nisu smjeli da preuzmu teret odgovornosti na sebe, jer srpska javnost ima 12 miliona selektora širom svijeta koji uvijek i samo žele zlato.
Gospodin se rađa, stručnjak se postaje i jedino takav stvara vrijednost. Ovom strategu bih dao zadatak da nacrta akciju za povratak na Kosovo i Metohiju, jer je košarkaški teren prevazišao odavno, dokazano.
Vara se svako ko misli da je lako dostići nivo da te onakva skupina asova, formiranih i dokazanih košarkaša sluša, kao što đaci prvaci učitelja sa pažnjom i divljenjem gledaju prvih dana školovanja.
Igračina je Bogdanović, kao i Jokić, nema dilema oko Micića, Dobrić ne bi imao respekta ni prema Džordanu, onaj Avramović je neka ludačka klasa ali svi naši protivnici su se najviše plašili Karija Pešića.
I volim mnogo Teodosića, uvijek sam vjerovao Svetislavu i poštujem Stefena ali Kari je Pešić.
Hvala ti za sve selektore, učili smo sve ove godine i mi pored malih ekrana od tebe, dok si stvarao srpske igrače osvajajući svijet i srca ljubitelja košarke sa njima, tvojim timom pod srpskom trobojkom.
