Razgovarali smo, kaže, na razne teme, kao pravi intelektualci. Sve mudro, parlamentarno, tolerantno. Otmeno i uglađeno, da niko nježni proevropski ton ne povisi.
A onda je neko slučajno pomenuo Andriju Mandića i prava Srba u Crnoj Gori.
Odjednom, začulo se režanje.
To vam je, prijatelji, montenegrinska zvučna slika dana današnjeg.
Andrija Mandić, potpuno običan, sa svojim vrlinama i manama, onakav kakav je bio i prvog dana našeg poznanstva, postao je ogledalo čitave jedne države. Njen nehotični lakmus.
Zašto je to istovremeno tužno i komično, zlokobno i korisno? Čak možda dobro?
Pa ovako. Ono što je u svakoj političkoj zajednici najnormalnija stvar - da je učešće u vlasti srazmjerno izbornoj volji naroda - u slučaju Srbina Mandića i njegovih srpskih pristalica proglašava se neviđenim i nezapamćenim skandalom, rušenjem temelja i ostalih građevinskih podviga Đukanovićeve višedecenijske skalamerije.
Otkud on tu, ko mu je to dozvolio?
Histerični napadi na Andriju Mandića, na politiku i ljude koje on zastupa, nepogrešivo svjedoče da imamo posla sa neumornim likvidatorima. Oni prosto ne mogu da nas vide očima.
P.S. Što se tiče zastava i proslava, možda ovako. Kad god se u Srbiji obilježava neki praznik, tog dana Srbi u Crnoj Gori ne bi smjeli da se mnogo šetkaju, provokativno osmjehuju i čak vesele, gurajući prst u oko slučajnim prolaznicima. Još bolje: da tog dana uopšte ne izlaze iz svojih kuća. A najbolje: ni svim ostalim danima.
Stav autora ne održava nužno stavove portala Aloonline.me
