Svaki narod u Crnoj Gori mora biti ravnopravan, imati pravo i slobodu da baštini svoju tradiciju, posebnosti, čuva svoj identitet, slavi svoje pretke i značajne datume. To je azbuka demokratije i jedan od preduslova za zajednički i skladni život u našoj zajednici. I zato se svi moramo boriti da onaj drugi, bilo da je Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Albanac ili Hrvat ima ista prava, da se osjeća komotno u Crnoj Gori.

Mi smo odavno otpočeli borbu protiv diskriminacije srpskog naroda i tada promovisali moto - Sva prava svima - ista prava za sve. Pozicija u kojoj smo se nalazili kao narod nas je naučila da imamo senzibilitet za sve druge, jer smo prošli golgotu i progon, nismo mogli da ostvarimo nijedno pravo, tretirani smo kao građani drugog reda, samo zato sto smo Srbi. I mi, Srbi iz Pljevalja, bili smo na udaru te ideologije koja je imala za cilj pravljenje novog čovjeka, progon i marginalizaciju našeg naroda, crkve, jezika, iako smo u našem gradu ubjedljiva većina. Isti ti su pokušavali decenijama da ugroze međunacionalni sklad u našem gradu, a onda za to lažno optuživali Srbe, ali je ta njihova aktivnost ogoljena i dokazana.

Pljevlja su specificnost na istorijskoj mapi Crne Gore, kao sto su to Cetinje, Budva ili Nikšić. Kao što je današnja Crna Gora zajednica koja je kroz istoriju formirana spajanjem Stare Crne Gore, Brda, Stare Hercegovine, Boke Kotorske. Svi ti djelovi Crne Gore imali su vjekovima svoj život, svoja iskušenja, svoje junake, bitke… ali su svi imali jednu zajedničku ideju, ideju oslobođenja. Naš narod se za tu ideju borio, neko na Grahovcu, neko na Fundini i Martinićima, neko na Vučjem dolu, neko u Bokeljskim ustancima, Hercegovačkim ustancima, a mi Pljevljaci smo, na primjer, bili važan dio ustaničke Karađorđeve vojske u Prvom srpskom ustanku, kao što je i Pljevaljska dobrovoljačka brigada 1915. godine, bila dio onih besmrtnih junaka koji su obezbjeđivali da vojska Kraljevine Srbije odstupi preko Albanije ka Grčkoj.

Mi smo vjekovima, zajedno sa našim sunarodnicima iz Prijepolja, bili čuvari ćivota Svetog Save u Mileševi. Zajedno sa našim komšijama Bošnjacima smo tražili pomoć i iscjeljenje od tog velikog svetitelja, a onda je došao silni izvanjac, oteo njegove mošti i spalio ih na Vračaru. Nas nisu dijelile nikave granice sa Mileševom i sudbina naroda Pljevalja, Prijepolja, Priboja i Čajniča bila je vjekovima neraskidivo vezana. Sveti Sava, naravno, nije bio samo naš, o čemu najbolje svjedoče freske u crkvama stare Crne Gore gdje su obavezna kompozicija on i njegov otac Sveti Simeon. Mi danas ne tražimo nikakvo posebno pravo za nas zbog bliskosti naših predaka sa tim svetiteljem, nego mislimo da on podjednako pripada i vama iz Crne Gore, Brda, stare Hercegovine i Boke.

Zato mislimo da i mi imamo pravo da branimo Njegoševsku Crnu Goru, kao što se na dan Prvog srpskog ustanka sjećamo i naših predaka koje poštujemo kao i vi vaše pretke iz bojeva na Martinićima i Krusima. To što nekome smeta da se u Pljevljima obilježava godišnjica Prvog srpskog ustanka je, čini mi se, rezultat toga što neki u Crnoj Gori ne poznaju dovoljno Pljevlja, istoriju našeg kraja, niti su se trudili da nas upoznaju, kao što ne poznaju, bojim se, ni Berane, Bijelo Polje ili Herceg Novi. I paradoks je da se najviše zaklinju u Crnu Goru oni koji ne znaju istoriju nekih njenih djelova, koji misle da je ona i dalje jedan grad. Mi ih pozivamo da se edukuju, pozivamo ih da prvo dođu u Pljevlja i upoznaju se sa našim građanima, mentalitetom, istorijom, da se uvjere da volimo Crnu Goru kao i oni koji nas ne poznaju. Ali, zato, mi znamo sve o Cetinju i dičimo se slavnom istorijom Crne Gore.

Vjerovatno je nekima teško, ali moraju prihvatiti da u Crnoj Gori postoje različitosti, da u njoj živi i srpski narod, da je taj narod ogromna većina u Pljevljima i da on ima pravo da obilježava značajne datume iz svoje istorije, ne ugrožavajući bilo koga.

Budućnost Crne Gore nije u međusobnim sukobima i svađama. Imali smo ih na pretek kroz istoriju. Budućnost Crne Gore je u pomirenju i prihvatanju onoga drugoga onakav kakav jeste, da nikoga ne diskriminišemo. I da naučimo dosta toga jedni o drugima i jedni od drugih. Prošlost ne možemo promijeniti i zato slavimo i poštujmo naše velike pretke, a budućnost gradimo zajedno u miru, slozi i ljubavi.