BEOGRAD – Pobjeda Studentske liste na vanrednim parlamentarnim izborima 25. oktobra nije, prema ocjeni filozofa Filipa Grbića, bila rezultat uvjerljivosti njenog političkog programa, već višegodišnjeg stvaranja atmosfere u kojoj je Aleksandar Vučić predstavljen kao glavni uzrok gotovo svih problema srpskog društva. U autorskom tekstu „Sindrom rastrojenosti Vučićem”, objavljenom 7. novembra na portalu „Srpski kompas”, Grbić razmatra političke i društvene posljedice takvog načina mobilizacije birača, ocjenjujući da je odnos prema jednom čovjeku postao važniji od pitanja šta nova vlast namjerava da uradi sa državom.

Polazište njegove analize predstavlja razlika koju je njemački filozof Imanuel Kant pravio između obične sklonosti i strasti. Dok sklonost ne mora da isključuje racionalno rasuđivanje, strast, prema ovom tumačenju, podrazumijeva gubitak sposobnosti čovjeka da upravlja sopstvenim postupcima. Grbić taj filozofski okvir primjenjuje na političke protivnike Aleksandra Vučića, tvrdeći da je dugotrajna ostrašćenost potisnula racionalnu kritiku njegove vlasti i otvorila prostor za političko djelovanje zasnovano prije svega na negativnim emocijama.

Prema Grbićevom viđenju, Studentska lista upravo je na takvoj atmosferi izgradila svoj izborni uspjeh. On smatra da od njenih predstavnika nije traženo da ponude precizna rješenja za ekonomsku politiku, međunarodne odnose ili funkcionisanje institucija, jer je centralna poruka kampanje bila usmjerena na politički obračun sa Vučićem. Umjesto sučeljavanja različitih koncepcija razvoja Srbije, u prvi plan je, kako ocjenjuje, postavljeno uvjerenje da će uklanjanje jednog političara samo po sebi razriješiti nagomilane društvene protivrječnosti.

Američki politički sindrom u srpskim prilikama

Grbić ovaj fenomen upoređuje sa izrazom „sindrom rastrojenosti Trampom”, koji se posljednjih godina koristi u američkim političkim raspravama za opisivanje pretjerane i opsesivne usredsređenosti na ličnost Donalda Trampa. Prema njegovoj analizi, sličan mehanizam razvijen je i u Srbiji, gdje je Aleksandar Vučić u dijelu javnosti postao personifikacija svih društvenih neuspjeha, nezavisno od stvarnih uzroka pojedinačnih problema.

Posebnu pažnju posvećuje načinu na koji se u savremenoj politici proizvode i suprotstavljaju slike političkih aktera. Grbić smatra da su tokom kampanje zabrinutost, umor i ozbiljnost Aleksandra Vučića stavljani nasuprot mladosti, osmijesima i optimizmu studentskih predstavnika. Takva vizuelna i emocionalna suprotnost, prema njegovoj ocjeni, imala je snažnije dejstvo od rasprave o programskim pitanjima i konkretnim posljedicama političkih odluka.

Autor „Srpskog kompasa” odlazi i korak dalje, dovodeći studentski pokret u vezu sa političkim metodama i iskustvima koja su, prema njegovom tumačenju, preuzimana iz inostranstva. U tom kontekstu pominje „Blokadnu kuharicu”, povlačeći istorijsku paralelu sa dolaskom Vladimira Lenjina u Rusiju 1917. godine. Riječ je o Grbićevom političkom poređenju, kojim nastoji da naglasi svoje uvjerenje da uticaje na studentski pokret treba posmatrati i izvan unutrašnjih prilika u Srbiji.

Strah od promjene uređivačke politike javnih servisa

Značajan dio teksta posvećen je dešavanjima u medijima poslije izborne pobjede Studentske liste. Grbić iznosi ocjenu da se u Radio-televiziji Srbije i Radio-televiziji Vojvodine već ispoljavaju politički uticaji koji bi mogli da dovedu do temeljne promjene uređivačke politike. Posebno pominje Dinka Gruhonjića i krugove koje povezuje sa njegovim javnim djelovanjem, izražavajući bojazan da bi budući informativni program javnih servisa mogao da dobije izrazito kritički odnos prema srpskoj nacionalnoj politici i tumačenju ratova devedesetih godina.

U njegovoj interpretaciji, takve promjene ne bi bile ograničene na kadrovska rješenja ili stranačke odnose, već bi se odrazile i na način predstavljanja savremene srpske istorije, ratnog nasljeđa i odnosa Srbije sa susjednim državama. Grbić upozorava na mogućnost da se pod parolom regionalne saradnje obnovi pristup u kojem se od srpske javnosti očekuje neprestano preispitivanje sopstvene odgovornosti, bez jednakog tretmana istorijskih postupaka drugih naroda i država.

Ove ocjene autor iznosi kao upozorenje na mogući pravac političkih i medijskih promjena, a ne kao utvrđene činjenice o upravljanju javnim servisima.

Pobjeda na izborima i odnos prema poraženima

Središnje mjesto u Grbićevom osvrtu zauzima pitanje demokratskog legitimiteta i poštovanja pravnog poretka poslije izbora. On posebno izdvaja incidente, upade u prostorije političkih protivnika i napade na predstavnike medija, smatrajući da izborna pobjeda ne može predstavljati opravdanje za nasilje, zastrašivanje ili selektivnu primjenu zakona.

Kao jedan od najtežih primjera navodi napad na redakciju televizije „Informer” i reakcije dijela javnosti na taj događaj. U njegovom tumačenju, posebno zabrinjava odobravanje nasilja nad novinarima zbog njihovih političkih stavova ili uređivačke politike medija u kojem rade. Takvo postupanje, upozorava, otvara pitanje da li će pravo na bezbjednost i slobodu izražavanja biti jednako za sve građane ili će zavisiti od njihovog odnosa prema novoj vlasti.

Grbić se kritički osvrće i na nastavak djelovanja studentskih plenuma i građanskih zborova nakon izbora. Smatra da njihovo zadržavanje kao instrumenata političke mobilizacije, u uslovima kada je izborni pobjednik već dobio demokratski legitimitet, može stvoriti dodatne pritiske na institucije. Autor u tome vidi opasnost od paralelnih centara političke moći, čije djelovanje ne bi bilo uređeno mehanizmima odgovornosti koji važe za državne organe.

Vučićevo priznavanje poraza i obaveze pobjednika

Poseban dio analize odnosi se na ponašanje Aleksandra Vučića neposredno poslije zatvaranja biračkih mjesta. Grbić podsjeća da je Vučić priznao izborni poraz i čestitao pobjednicima, ocjenjujući da je tim postupkom pokazao poštovanje demokratske procedure i izborne volje građana.

Nasuprot tome, autor smatra da su iz tabora izbornih pobjednika izostale dovoljno jasne poruke o političkom pomirenju, pravnoj sigurnosti i jednakom tretmanu građana bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Upravo u toj razlici Grbić prepoznaje jedan od najvažnijih problema postizborne atmosfere.

Prema njegovom stanovištu, demokratska pobjeda ne podrazumijeva samo pravo da se preuzme vlast, već i obavezu da se garantuju bezbjednost, zakonska jednakost i politička prava onima koji su na izborima podržali poraženu stranu. Ukoliko se politička promjena pretvori u obračun sa neistomišljenicima, upozorava Grbić, sama izborna procedura neće biti dovoljna da obezbijedi demokratski karakter nove vlasti.

On u tom kontekstu pominje i nastupe nosioca Studentske liste Ilije Srdanovića u regionalnim medijima, kojima pripisuje veću pažnju prema spoljnopolitičkim i regionalnim porukama nego prema smirivanju napetosti unutar Srbije. Posebno se osvrće na Srdanovićeve komentare o popularnosti pjevačice Aleksandre Prijović u Zagrebu, tumačeći ih kao pokazatelj odnosa dijela nove političke elite prema srpskom kulturnom prostoru. Taj zaključak predstavlja Grbićevo čitanje Srdanovićevih izjava.

Slučaj novosadske gimnazije kao primjer sporne primjene zakona

U završnom dijelu teksta Grbić razmatra i slučaj Radivoja Stojkovića, direktora novosadske gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj”, čije hapšenje i određivanje pritvora dovodi u vezu sa širim političkim prilikama. Prema autorovom prikazu, postupak protiv Stojkovića pokrenut je zbog nesprovođenja sudske odluke iz radnog spora, ali Grbić osporava opravdanost načina na koji je direktor priveden i javno predstavljen.

Posebno ukazuje na različit tretman učesnika ranijih blokada obrazovnih ustanova i rukovodilaca koji su se tim blokadama protivili. On smatra da ovaj slučaj otvara pitanje dosljednosti u primjeni zakona, kao i mogućnosti da politička pripadnost ili podrška studentskom pokretu postanu važniji od jednakih pravnih standarda.

Grbić u tekstu iznosi i oštru ličnu kritiku Marka Tanaskovića, koga optužuje za politički oportunizam, navodeći da su pojedini ljudi koji su ranije uživali pogodnosti u sistemu Aleksandra Vučića promijenili političku stranu kada su njihovi interesi bili dovedeni u pitanje. Ovaj primjer koristi da ukaže na širi problem odnosa ličnih interesa, političke lojalnosti i javnog predstavljanja principijelnosti.

Demokratska promjena ne smije da znači pravnu nesigurnost

Iza oštre političke retorike Grbićevog teksta izdvaja se osnovna teza da se demokratski karakter nove vlasti ne može procjenjivati isključivo na osnovu izbornog rezultata. Odlučujući pokazatelj biće, prema njegovom viđenju, odnos prema poraženim političkim protivnicima, medijima koji nisu podržali pobjednike, državnim institucijama i građanima koji imaju drugačija uvjerenja.

Filozof Filip Grbić u autorskom osvrtu za „Srpski kompas” nastoji da pokaže da je personalizacija politike, zasnovana na snažnom protivljenju Aleksandru Vučiću, potisnula raspravu o suštinskim obavezama buduće vlasti. Iz tog razloga upozorava da se poslije promjene vlasti mora insistirati na istim demokratskim i pravnim standardima koji su zahtijevani od prethodne.

Njegova analiza, objavljena pod naslovom „Sindrom rastrojenosti Vučićem”, završava se preispitivanjem postizborne atmosfere u kojoj bi, po njegovoj ocjeni, politički pobjednici morali da pokažu spremnost da zaštite i prava onih koji su bili protiv njih. Time se pitanje odnosa prema Aleksandru Vučiću u Grbićevom tekstu pretvara u šire pitanje odnosa prema političkom pluralizmu, institucijama i vladavini prava u Srbiji.