Kolumnista dnevnog lista „Danas” Nenad Kulačin javno je potvrdio da je među razlozima zbog kojih je glasao za političke promjene u Srbiji bilo hapšenje Aleksandra Vučića, zabrana rada tri parlamentarne stranke i gašenje pojedinih medija. U kolumni objavljenoj 3. novembra, pod naslovom „Vrijeme je za kokice: Uhapsite Vučića”, Kulačin je iznio zahtjeve koje smatra neophodnim poslije izborne pobjede Studentske liste.

Posebno je značajno što autor svoje zahtjeve ne predstavlja isključivo kao lični stav, već ih povezuje sa razlozima zbog kojih se, prema njegovom tumačenju, glasalo na parlamentarnim izborima 25. oktobra.

Osvrćući se na tvrdnje Ane Brnabić da je program Studentske liste usmjeren na politički progon i hapšenja, Kulačin ne pokušava da ih ospori, već takvu ocjenu izričito prihvata.

„Hvala Bogu da jeste”, napisao je Kulačin, nakon što je prenio tvrdnju Brnabićeve da su progon i hapšenja jedini program Studentske liste.

U nastavku je naveo da je riječ o velikoj želji građana za pravdom, ali je istovremeno precizirao kakve mjere očekuje od novih vlasti.

Njegova poruka svodi se na zahtjev da se uhapsi Aleksandar Vučić, zabrane Srpska napredna stranka, Socijalistička partija Srbije i Srpska radikalna stranka, kao i da prestanu da rade mediji koje smatra bliskim dosadašnjoj vlasti.

Ovakvo obrazloženje izbornog opredjeljenja otvara pitanje odnosa između političke odgovornosti, krivičnog gonjenja i prava na političko organizovanje. Krivična odgovornost utvrđuje se u zakonom propisanom postupku, dok izborni poraz sam po sebi ne može biti osnov za hapšenje političkih protivnika, zabranu stranaka ili ukidanje medija.

Od izborne pobjede do zahtjeva za zabrane

Kulačinov tekst predstavlja jedan od eksplicitnijih primjera javnog zagovaranja represivnih mjera prema poraženim političkim akterima poslije izbora.

On ne traži samo utvrđivanje eventualne krivične odgovornosti pojedinaca, već i uklanjanje čitavih političkih organizacija iz javnog života, uz prestanak rada televizija i drugih medija koje optužuje za podršku Vučiću.

U tome je i suštinska razlika između zahtjeva za funkcionisanje nezavisnih institucija i zahtjeva da nova vlast unaprijed odredi ko treba da bude uhapšen, kojim strankama treba zabraniti rad i koji mediji više ne smiju da postoje.

Kulačinovi stavovi posebnu pažnju privlače jer se nadovezuju na javnu raspravu o političkim namjerama Studentske liste i granicama djelovanja buduće vlasti.

Ipak, njegova kolumna ne predstavlja dokaz da su hapšenja, zabrane stranaka i gašenje medija zvanični program Studentske liste, niti da su svi njeni birači glasali iz tih razloga. Ona, međutim, nedvosmisleno pokazuje šta jedan od javnih zagovornika političkih promjena očekuje od izbornog ishoda.

Pravda ili politički obračun

U ostatku kolumne Kulačin iznosi niz oštrih ocjena na račun Aleksandra Vučića, osporava njegovo prihvatanje izbornog poraza i dovodi u pitanje okolnosti incidenta u redakciji „Informera”.

Tvrdi i da je taj incident organizovan u saradnji sa Bezbjednosno-informativnom agencijom, ali za takvu optužbu u tekstu ne iznosi dokaze.

Naročito je upadljiv način na koji govori o mogućem hapšenju Vučića, uz uvredljive kvalifikacije i opise njegovog eventualnog boravka u zatvoru.

Takva retorika prevazilazi uobičajenu političku kritiku. Umjesto insistiranja na konkretnim dokazima, sudskim postupcima i individualnoj odgovornosti, u prvi plan stavlja se očekivanje da izborni pobjednici upotrijebe vlast protiv poraženih političkih protivnika.

Upravo zato Kulačinova kolumna otvara šire pitanje: da li će promjena vlasti podrazumijevati jačanje institucija koje postupaju nezavisno od političkih interesa ili će dio javnosti od novih nosilaca vlasti očekivati da institucije koriste za ispunjavanje unaprijed formulisanih političkih zahtjeva.

Odgovor na to pitanje ne zavisi od kolumniste „Danasa”, već od postupaka buduće vlasti, tužilaštva, sudova i drugih nadležnih institucija.

Kulačin je, međutim, svoj lični politički motiv formulisao bez nedoumice: izborna pobjeda za njega neće biti dovoljna ukoliko je ne budu pratila hapšenja, zabrane stranaka i gašenje medija.

To je i najvažnija politička poruka njegove kolumne: za dio pristalica promjena izborni rezultat nije konačni cilj, već sredstvo za sprovođenje mjera prema dosadašnjim političkim protivnicima, čija bi zakonitost morala da bude predmet nezavisnih institucionalnih postupaka.