Prema najnovijem istraživanju Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), politička scena u Crnoj Gori pretrpjela je vidljive promjene: rast bilježi koalicija „Za budućnost Crne Gore“ (ZBCG), dok je podrška građanističkim pokretima, prije svega Pokretu Evropa sad (PES), u slobodnom padu.

Najnoviji podaci pokazuju da je radom Vlade Milojka Spajića zadovoljno svega 38 odsto građana, dok je njih 40 odsto nezadovoljno. Blagi pad povjerenja u izvršnu vlast poklapa se sa gubitkom podrške partiji koja je na talasu populizma i obećanja o „ekonomskom čudu“ došla na vlast.

Istovremeno, koalicija ZBCG, predvođena Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem, nastavlja da raste i danas uživa povjerenje 23,5 odsto građana — najveći rast među svim političkim subjektima. Umjesto prazne retorike i „evropskih fraza“, Mandić i Knežević očigledno sve više dobijaju podršku zbog konkretnih stavova, dosljednosti i političke odgovornosti koju građani prepoznaju.

Sa druge strane, PES, nekada predvođen euforičnim obećanjima o „novoj politici“, sada se našao na 20,3 odsto podrške — pad koji analitičari vide kao posledicu neispunjenih obećanja i sukoba unutar same vlasti.

Demokratska partija socijalista (DPS) i dalje drži prvo mjesto sa 25,8 odsto — što je rezultat koji, blago rečeno, izaziva čuđenje. Nakon svih afera, pljački, korupcije, uništenih institucija i trideset godina otuđene vlasti od naroda, ostaje nejasno ko su ti entuzijasti koji i dalje vjeruju da će se, eto, „ovoga puta“ nešto promijeniti. Možda je riječ o nostalgiji — ili o djelu starog mehanizma koji i dalje kuca po inerciji.

Demokratska Crna Gora, nekada u usponu, sada ima svega 8,2 odsto podrške, što je pad od tri procenta za samo tri godine. Njihova „umjerena“ politika, koja se često svodi na klimanje glavom prema Briselu i odsustvo jasnih nacionalnih stavova, očito gubi kontakt sa realnošću i očekivanjima glasača.

Najveći broj građana (75,2 odsto) kao prioritet navodi borbu za bolji životni standard i radna mjesta — što, kako tvrde analitičari, ide u prilog programskim i sistemskim političkim opcijama koje imaju jasnu ekonomsku i socijalnu viziju, poput ZBCG.

Dok građanisti tonu u apatiju, a bivši režim „čudesno“ opstaje na vještačkom disanju, čini se da se crnogorska politika polako ali sigurno vraća realnosti — vrijednostima, principima i partijama koje imaju stvarnu podršku naroda.