Reakcija savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore, Dejana Vukšića, povodom poruka koje je potpredsednik Vlade Nik Đeljošaj uputio šefu države, predstavlja pokušaj da se ovaj slučaj predstavi kao ozbiljna bezbjednosna prijetnja, ali pri tome ignoriše podjednako zabrinjavajuća stvar – činjenicu da je privatna prepiska predsjednika države dospjela u javnost.

„Ako ovaj slučaj prođe nekažnjeno, onda se time faktički poziva javnost da se najvišim predstavnicima vlasti može nekažnjeno prijetiti sa svih nivoa, bilo ko i bilo kada“, upozorio je Vukšić, naglasivši da je naročito problematično kada takve prijetnje dolaze od potpredsednika Vlade i da se, kako kaže, radi o pozivu na obračun sa predsjednikom, pa i sa jednim narodom.

Međutim, ovu situaciju nije moguće posmatrati jednostrano, niti je dovoljno usmjeriti svu krivicu ka Đeljošaju. Činjenica da je sadržaj njihove komunikacije, preko društvenih mreža, uopšte dospio u javnost, predstavlja ozbiljan propust kabineta predsjednika i kompromituje dostojanstvo i institucionalnu težinu same funkcije. Ako je bezbjednost komunikacije predsjednika države na nivou privatne prepiske na Fejsbuku, onda nije problem samo u tonu Đeljošaja, već i u ozbiljnoj nepažnji i diletantizmu u okviru predsjedničkog tima.

Vukšićev pokušaj da se ova priča iskoristi za bezbjednosno-dramatičnu mobilizaciju javnosti može imati kontraefekat ukoliko se zanemari sopstvena odgovornost. Ne samo što ovim slučajem dominira bizarnost forme i sadržaja, već i neshvatljiva lakomislenost oko načina na koji se najviši državni zvaničnici odnose prema međusobnoj komunikaciji.

Skandal nije samo u tome što potpredsednik Vlade šalje neprimjerene poruke predsjedniku, već i u tome što predsjednik i njegov tim ne vide problem da se sve to vodi preko privatnih mreža i da se potom servira javnosti kao tabloidna senzacija. Ovo je školski primjer institucionalne erozije u kojoj je javni interes zamenjen političkim pozorištem.

Ostaje da se vidi da li će nadležne institucije reagovati u skladu sa zakonom i etičkim standardima, ali i da li će sam kabinet predsjednika napokon preuzeti odgovornost za način na koji se upravlja državnom komunikacijom. Bez obostrane odgovornosti, ovaj slučaj će ostati ne samo presedan, već i nastavak jedne opasne prakse.