Umjesto da kao predsjednik Anketnog odbora doprinese otkrivanju istine o najtežim napadima na novinare, intelektualce i neriješena politička ubistva u Crnoj Gori, Andrija Nikolić – šef poslaničkog kluba DPS – iskoristio je intervju za Pobjedu kao još jedan pokušaj političke odbrane prošlosti, u kojoj je njegova partija, kako domaća tako i međunarodna javnost smatra, igrala ključnu ulogu u stvaranju atmosfere straha i nasilja, piše ALOonline.

Nikolić u intervjuu ne pokazuje ni minimum volje da se suoči sa bilo kakvom institucionalnom ili moralnom odgovornošću bivše vlasti. Umjesto toga, čitava svrha postojanja Anketnog odbora u njegovoj interpretaciji svodi se na – „političku kampanju protiv DPS-a“ i „frustracije zbog rezultata referenduma 2006.“.

Iako je, po sopstvenom priznanju, na čelu Odbora koji treba da rasvijetli „postupanja državnih organa u političkim ubistvima i napadima na novinare“, Nikolić ni u jednom trenutku ne pominje žrtve, niti izražava minimum brige za otvorena pitanja poput ubistva Duška Jovanovića. Umjesto toga, sve svodi na „kuhinju političkih protivnika“, etiketira svjedoke kao neseriozne, a sve institucionalne pokušaje kao „loše režirane predstave“.

U maniru DPS-a, koji je decenijama majstorski koristio narativ o „odbrani nezavisnosti“ kao alibi za sve skandale, i ovog puta se spin vrti oko 2006. i navodnog „narastjućeg rejtinga“ stranke kojoj pripada. Nikolić ni ne pokušava da sakrije strah od onoga što bi moglo izaći na vidjelo – činjenica da je struktura moći za vrijeme DPS-a funkcionisala paralelno sa državom, uz oslanjanje na obavještajne kanale, neformalne grupe i, po svjedočenjima, čuvene „crne trojke“.

Posebno je simptomatično Nikolićevo ogorčenje zbog pominjanja umiješanosti pojedinih crnogorskih struktura u slučaj atentata na Zorana Đinđića. Umjesto da zahtijeva hitnu istragu ili da pozove na institucionalno razjašnjenje tih navoda, on instinktivno brani prošlost, vrijeđa svjedoke i navodi da je sve dio „obavještajne propagande“. Za čovjeka koji vodi Anketni odbor, to zvuči kao unaprijed napisana odbrana, a ne kao potraga za istinom.

Nevjerovatan je i trenutak u kojem Nikolić implicira da se ne smije dozvoliti da se „krivotvorene obavještajne bilješke“ koriste u političke svrhe – upravo od čovjeka čija je partija decenijama koristila ANB i policiju kao privatni resurs za obračun sa neistomišljenicima.

Pokušaj Nikolića da projektuje žrtvenu poziciju DPS-a, dok se istovremeno podsjeća na Miloševića i „Sedmi bataljon“, samo dodatno ukazuje na očaj u redovima bivše vlasti. Njihov problem nije što se pominju „crne trojke“, već što javnost počinje da shvata koliko je ta „crna mreža“ možda zaista bila stvarna.

Umjesto što omalovažava svjedoke, institucije i javnost, bilo bi svrsishodnije da Nikolić, kao funkcioner partije koja je decenijama upravljala svim polugama vlasti odgovori makar na jedno jedino pitanje koje opterećuje period kada je DPS bio neprikosnovena vlast u Crnoj Gori.

Dokle god odgovori izostaju, svaki njihov pokušaj da Anketni odbor predstave kao farsu, zvuči kao priznanje. Neiskreno, panično i veoma simptomatično.