Predlog odluke o upućivanju pripadnika Vojske Crne Gore u sastav misije Evropske unije za „pomoć Ukrajini“ našao se danas pred Odborom za bezbjednost i odbranu. Iako bi se moglo pomisliti da je rијeč o pitanju od nacionalnog značaja, ministar odbrane Dragan Krapović i njegov „ratni“ drug iz paralelnog stroja – general Zoran Lazarević – pokazuju da su suštinske podjele unutar NATO pješadije više stvar sujete nego suštine.

Ministar Krapović, inače poznat po tome što više govori o „disciplini medija“ nego o stvarnoj odbrani države, ovog puta je načelnika Generalštaba Zorana Lazarevića jednostavno preskočio i na sjednicu doveo pukovnika Hajrudina Đerekaraca. Razlog? Pa, naravno, „lične nesuglasice“. Kad već ne možeš promijeniti NATO smјernice, promijeni generala.

S druge strane, general Lazarević, koji je prethodno u javnosti glumio „nezavisnost“ i blago negodovao zbog ovog poteza, sam je godinama unazad aktivno gradio vojnu strukturu koja je puna entuzijazma kad treba učestvovati u misijama NATO i EU – pa makar i u Ukrajini. Razlike između njega i Krapovića, ako ih i ima, više liče na sukob oko toga ko će prvi odnijeti vojni prsluk na hemijsko čišćenje.

Krapović, u svom stilu, pokušao je da umiri javnost tvrdnjom da „nijedan vojnik neće biti na tlu Ukrajine“, već će biti instruktori u Njemačkoj i Poljskoj. Naravno, to zvuči umirujuće sve dok se ne sjetimo da su mnoge „mirotvorne misije“ tako počinjale, dok se nisu pretvorile u obavezu bez povratka.

I naravno, ministar je iskoristio priliku da ponovo opomene medije – da pažljivo izvještavaju i ne kvare pažljivo izgrađenu sliku „civilizovanog doprinosa globalnom miru“, jer je – po njemu – problem ne u tome što šaljemo vojsku u tuđi rat, već u tome što neko to pominje.

Bez obzira ko sjedi gdje, ostaje suština – Krapović, Lazarević i ostatak mehanizma nisu u sukobu zbog vizije države, već oko toga ko je trenutno megafon NATO instruktaže.

Jedina stvar koja nije pod znakom pitanja jeste da se u trenutku kada Evropa gori, a Ukrajina tone u muku i borbu velikih sila, Crna Gora polako, tiho i bez saglasnosti naroda uvodi u sukob u kojem nema ni časti, ni interesa, ni povratka.