Zahvaljujući na časti i čestitajući jubilej, Đukanović, se, u maniru Sekule Drljevića i Savića Markovića-Štedimlije, ubrzo našao u ulozi priučenog istoričara.
Pohvalivši Nacionalnu zajednicu Crnogoraca kao najorganizovaniju i najintelektulaniju te vrste, podsjetio je domaćine na vrijeme zajedničke države, prećutao događaje iz bliske prošlosti i vrijeme raspada iste, da bi se, potom, vratio u daleku prošlost.
Tu se, Đukanović, zadržao na jednom ne-istorijskom dokumentu, tačnije falsifikatu, „Ljetopisu Popa Dukljanina“, da bi ustvrdio sledeće:
„Vaše djelovanje je uzor svim crnogorskim društvima u inostranstvu, ali od vas mogu da uče i mnogi u zemlji. Ovo je prilika da podsjetimo da je djelovanje Nacionale zajednice Crnogoraca Hrvatske utemeljeno na viševjekovnoj tradiciji crnogorsko-hrvatskih veza, čemu je doprinosilo doseljavanje Crnogoraca na prostore Hrvatske od davnih vremena. U Ljetopisu popa Dukljanina, najstarijem crnogorskom književno-istorijskom djelu iz 12. vijeka, opisan je sabor u Duvanjskom polju sredinom osmog vijeka na kome su slovenska plemena, a među njima Dukljani i Hrvati, dobili prve državne granice.“
[embed]https://aloonline.me/vijesti/nebojsa-medojevic-evropa-sad-5/[/embed]
U njegovim, već standardizovanim, govorima punim mržnje prema srpskom narodu, još jednom je, napravio providnu aluziju, govoreći o crnogorskim iseljenicima u Peroju, i, upoređujući ih, valjda, sa onima u Srbiji.
[embed]https://aloonline.me/vijesti/zdravko-krivokapic-evropa-sad/[/embed]
„Ne vjerujem da je igdje u svijetu jedna mala zajednica pokazala takvu postojanost u očuvanju svog identiteta. Zahvalni smo što su bili pošteđeni od pokušaja asimilacije u sredini u koju su doselili. Nažalost, registrujemo nasrtaje sa drugih adresa, izvan Hrvatske, nakon raspada zajedničke države”, zaključuje Đukanović.
