Dok regionalni i svjetski mediji uznemireno prate dešavanja u Zagrebu, a mnoge ličnosti iz javnog i političkog života otvoreno osuđuju ustaške elemente na koncertu Marka Perkovića Tompsona, zvanična Podgorica ćuti. Ni Predsjedništvo, ni Vlada, ni Ministarstvo vanjskih poslova, niti bilo ko od najviših državnih zvaničnika Crne Gore nije našao za shodno da se oglasi povodom događaja koji obiluje fašističkim simbolima i porukama mržnje, svega nekoliko sati vožnje od Podgorice.

Ovo prećutkivanje nije samo diplomatska šupljina, nego ogledalo političke i moralne anemičnosti. Zemlja koja je u poslednje vrijeme pokazala spremnost da reaguje na stvari koje joj se ne tiču, sada ćuti pred masovnim ustaškim skandiranjem i veličanjem zločinačkog režima NDH. Ta tišina govori o nespremnosti aktuelne vlasti da zauzme vrijednosni stav u zaštiti istine, istorijskog pamćenja i dostojanstva žrtava.

Činjenica da crnogorske institucije nisu izrazile čak ni „zabrinutost“ zbog javne rehabilitacije ideologije koja je tokom Drugog svjetskog rata i u građanskim ratovima devedesetih godina ostavila krvavi trag i u Crnoj Gori, predstavlja otvorenu kapitulaciju pred politikom neutralnosti koja pod vidom „mira“ podržava zaborav, relativizaciju i amneziju.

Ćutanje Podgorice nije slučajno i posledica je politike koja već godinama koketira sa revizionizmom, izbjegava suočavanje sa hrvatskim nacionalizmom i neonacizmom, u ime „regionalne saradnje“, okrećući glavu od toga ko večeras u Zagrebu ustaje uz pozdrav „Za dom – spremni“.

Istorija će zapamtiti ovaj trenutak. A građani Crne Gore, naročito potomci žrtava fašističkog terora imaju pravo da javno pitaju dokle će njihova država ćutati pred ovim zlom?!