Nakon što je KK Budućnost Voli ubjedljivo izgubio ABA finale, predsjednik kluba Dragan Bokan se odmah pobrinuo da poraz bude medijski upakovan kao nacionalna pobjeda. U intervjuu za klupski sajt, Bokan je otkrio da je imao „konstruktivan sastanak“ sa premijerom Milojkom Spajićem, koji ga je u duhu obećavanja svega i svačega, uvjerio da će država i državna preduzeća „u godinama koje dolaze“ podržavati klub kao „nacionalni projekat“.

Kao i svaka retorička pustinja i ovaj susret je obilovao frazama o stabilnosti, zajedništvu i vjeri u uspjeh. Naravno, o konkretnim ciframa nije bilo riječi, ali se zato puno govorilo o „modernoj Crnoj Gori“ i Budućnosti kao „simbolu pomirenja“. U stilu političkog komesara više nego sportskog radnika, Bokan je klub predstavio kao neku vrstu „sportskog fronta“ za nadnacionalno bratstvo i jedinstvo, doduše bez većih sportskih rezultata, ali sa nacionalnim nabojem.

Spajić, koji inače sa sportom ima isto koliko i sa geopolitikom, puno obećava i upisuje se u knjigu velikodušnih darodavaca iz narodnog budžeta. Dok bolnice tavore bez osnovnih sredstava, a prosvjeta se bori sa egzodusom nastavnika, premijer se zalaže da se milioni iz državne kase usmjere na klub koji je privatan ali privatan samo kad treba ubirati profit, a državni kad treba pokriti gubitke.

Bokan, očigledno nezadovoljan samo uobičajenim političkim hvalospjevima, u intervjuu nije zaboravio da pohvali i gradonačelnika Podgorice, jer u ovoj priči niko ne smije ostati nedirnut. Ponovio je staru mantru da klub „ne može biti odgovornost jednog čovjeka ili privatnog sektora“, što u prevodu znači - dajte pare, ali mi ćemo da upravljamo.

Uz pohvalu Partizanu na tituli i nabrajanje povrijeđenih igrača kao alibi za poraz, sve je upakovano u tradicionalni pokušaj da se, uprkos svemu, poraz prikaže kao trijumf. Ili kako bi Bokan rekao: „Budućnost nije samo klub – to je ideja“. Za tu ideju, čini se, treba i posebno ministarstvo finansija.

Na kraju, sve je tu, od nacionalnog projekta, preko stabilnosti i zajedništva, uz evropske ambicije sa političkim blagoslovom i uz jednu veliku rupetinu u budžetu. Jedino nedostaje pitanje šta na sve ovo kaže publika? Ili, preciznije - hoće li poreski obveznici i dalje da finansiraju „privatno-državni“ klub koji gubi utakmice, ali dijeli besplatne ulaznice po kabinetima?