Evropa i Bliski istok sve očiglednije padaju u drugi plan u okviru nove američke doktrine nacionalne bezbjednosti, koja je predstavljena prošle sedmice. Strateški fokus Sjedinjenih Američkih Država pomjera se ka Latinskoj Americi i Aziji, dok se pod administracijom predsjednika Donalda Trampa najavljuje zaustavljanje daljeg širenja NATO-a i pokušaj „obnavljanja strateške stabilnosti“ u odnosima sa Rusijom. Takav zaokret u Vašingtonu otvara pitanje novih tenzija unutar transatlantskog savezništva.
U evropskim političkim i bezbjednosnim krugovima sve češće se čuju ocjene da je politika širenja NATO-a dostigla svoje granice. Prema tim stavovima, dalje proširenje Alijanse više ne jača bezbjednost, već stvara dodatne rizike. Upravo na to je u autorskom tekstu za njemački list „Di Velt“ ukazao Mihael Rile, bivši pripadnik Međunarodnog osoblja NATO-a.
Rile smatra da je širenje Alijanse bilo uspješno sve dok su interesi ključnih aktera bili u određenoj ravnoteži, uključujući i Rusiju. On podsjeća da su još prije prijema Poljske, Češke i Mađarske utvrđeni osnovni principi saradnje između NATO-a i Moskve, kroz Osnivački akt iz 1997. godine, koji je trebalo da garantuje stabilnost i predvidljivost odnosa.
Nakon toga, članstvo u NATO-u dobilo je još sedam država Centralne i Istočne Evrope. U tom periodu, relativno uzdržan odgovor Moskve mnogi su tumačili kao znak prihvatanja nove geopolitičke stvarnosti. Međutim, kasniji razvoj događaja pokazao je da je takvo čitanje bilo površno i pogrešno.
Prijem brojnih bivših članica Varšavskog pakta, kao i pojedinih nekadašnjih sovjetskih republika, doveo je do krupnog pomjeranja ravnoteže moći na evropskom kontinentu. Ključni lom, kako se danas ocjenjuje, dogodio se 2008. godine, kada je NATO javno otvorio vrata mogućem članstvu Ukrajine i Gruzije.
Ta odluka je, kako se navodi, označila prelazak najosjetljivije „crvene linije“ Moskve. Na to je u to vrijeme upozoravao i tadašnji američki ambasador u Rusiji, kasnije direktor CIA, Vilijam Berns, ističući da Zapad ulazi u opasnu zonu konfrontacije.
Danas sve više analitičara ukazuje da se Zapad doveo u izuzetno nepovoljan položaj, prihvatajući politiku prijema država koje NATO ni ne želi, ni nije u stanju da stvarno zaštiti. U tom kontekstu, nova američka bezbjednosna doktrina i preispitivanje uloge Alijanse otvaraju šire pitanje budućnosti NATO-a i stabilnosti evropske bezbjednosne arhitekture.
