Nagla eskalacija sukoba između Sjedinjenih Američkih Država i Irana izazvala je duboke podjele unutar zapadnog svijeta. Dok su evropske vlade uglavnom nastojale da zauzmu oprezan i neodređen stav, izbjegavajući otvorenu konfrontaciju sa Vašingtonom, Španija je izabrala znatno drugačiji pristup. Madrid je postao jedna od rijetkih evropskih prijestonica koja je javno i nedvosmisleno dovela u pitanje opravdanost američke vojne operacije protiv Teherana, čime je izazvao oštru reakciju američkog predsjednika Donalda Trampa i otvorio novu epizodu u sve složenijim odnosima između Sjedinjenih Država i Evropske unije.

Španski premijer Pedro Sančez reagovao je među prvima i najdirektnije. On je američku operaciju protiv Irana nazvao „igrom ruskog ruleta sa sudbinom miliona ljudi“, upozoravajući da rat može poslužiti kao politička dimna zavjesa za unutrašnje slabosti vlasti. Ponovio je i poznati slogan španske ljevice iz vremena rata u Iraku, poruku „ne ratu“, ističući da je neprihvatljivo da se vojni sukobi koriste kao sredstvo za prikrivanje nesposobnosti političkih elita da poboljšaju život građana.

Sančezova vlada nije ostala samo na retoričkoj osudi. Madrid je odlučio da zabrani korišćenje američkih vojnih baza na španskoj teritoriji za napade na Iran. Španski ministar spoljnih poslova Hose Manuel Albarez naglasio je da se te baze mogu koristiti isključivo u skladu sa bilateralnim sporazumom o odbrani i Poveljom Ujedinjenih nacija, što faktički znači da ne mogu biti dio jednostrane vojne operacije.

Reakcija Vašingtona bila je oštra. Američki predsjednik poručio je da Sjedinjene Države, ako bi to željele, mogu jednostavno da koriste te baze bez pitanja. Ipak, uprkos takvoj retorici, američka vojna tehnika je na kraju premještena iz španskih baza, jer sporazum o odbrani Madridu daje pravo da odbije njihovo korišćenje u spoljnim konfliktima.

Sukob se time nije završio. Tramp je najavio mogućnost oštrog ekonomskog odgovora i zaprijetio potpunim trgovinskim embargom protiv Španije. Ta prijetnja nije bez težine. Bilateralna trgovina između dvije zemlje dostiže oko 47 milijardi dolara godišnje, a američke kompanije su decenijama među najvažnijim investitorima u španskoj ekonomiji. Sa druge strane, španske korporacije su izgradile značajno prisustvo na američkom tržištu, što čini ekonomske odnose dvije zemlje snažno međuzavisnim.

Upozorenja da bi politički sukob mogao ugroziti ovu ekonomsku ravnotežu stigla su i iz poslovnih krugova. Američka privredna komora u Španiji ocijenila je da je ekonomska povezanost dvije države realna i vrijedna, te da ne bi smjela postati talac privremenih političkih nesuglasica. Međutim, u Bijeloj kući ovaj spor ne doživljavaju kao prolazan. Američki ministar finansija Skot Besent ocijenio je da odbijanje Španije da dozvoli korišćenje baza direktno ugrožava bezbjednost Sjedinjenih Država, jer svako usporavanje vojnih operacija, kako je naveo, dovodi u opasnost američke živote.

Ipak, stvarni razlozi američko-španskih tenzija leže dublje od samog pitanja Irana. Od povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću, odnosi sa vladom Pedra Sančeza opterećeni su nizom sporova. Oni obuhvataju migracionu politiku, trgovinske odnose, stav Španije prema Venecueli, kao i oštre kritike koje je Madrid uputio zbog rata u Gazi, nazivajući ga istrebljenjem bespomoćnog naroda.

Posebno ozbiljan konflikt izbio je unutar NATO-a. Vašington zahtijeva da saveznici povećaju vojne izdatke na pet odsto bruto domaćeg proizvoda, dok Španija za odbranu izdvaja tek oko 1,3 procenta, što je najniži nivo u Evropi. Američki ministar finansija nazvao je Madrid „besplatnim jahačem“, dok je Tramp čak prijetio mogućnošću da Španija bude isključena iz Alijanse.

Zašto se, onda, Španija odlučila na tako otvorenu konfrontaciju sa Vašingtonom? Odgovor leži u kombinaciji unutrašnjih i međunarodnih faktora.

Prije svega, riječ je o političkoj strukturi vlasti u Madridu. Sančezova vlada oslanja se na ljevičarsku koaliciju u kojoj su snažno zastupljene stranke koje se protive konzervativnoj i intervencionističkoj politici Donalda Trampa. Podrška američkoj vojnoj akciji mogla bi da ugrozi opstanak takve koalicije.

Drugi važan faktor je javno mnjenje. Istraživanja pokazuju da je špansko društvo, bez obzira na političke razlike, tradicionalno skeptično prema učešću u vojnim operacijama. Antivojni stavovi, koji su snažno oblikovali špansku politiku još od vremena rata u Iraku, i danas imaju značajan uticaj.

Treći element je evropski kontekst. Iako mnoge evropske vlade izbjegavaju direktan sukob sa Trampom, Evropska unija je u ovom slučaju stala iza Španije. Brisel je jasno stavio do znanja da eventualne ekonomske mjere protiv Madrida ne mogu biti posmatrane izolovano, jer bi pritisak na jednu državu članicu bio pritisak na cijelu Uniju.

Njemački kancelar Fridrih Merc naglasio je da Evropska unija sa Sjedinjenim Državama pregovara o trgovinskim pitanjima isključivo zajednički. Slične poruke stigle su i iz Pariza i Brisela, čime je Madridu pružena snažna diplomatska podrška.

Osećajući takvu podršku, španska vlada je postala još odlučnija u odbrani svog stava. Kada je portparolka Bijele kuće Kerolin Levit izjavila da je Španija pod američkim pritiskom pristala da sarađuje u ratu protiv Irana, španski ministar spoljnih poslova odmah je demantovao tu tvrdnju. On je poručio da se pozicija Madrida nije promijenila „ni za jedan zarez“.

Pred Donaldom Trampom sada se nalazi politička dilema. Nastavak pritiska na Španiju mogao bi da otvori širi konflikt sa Evropskom unijom i dodatno produbi transatlantske podjele. Sa druge strane, povlačenje iz ovog spora značilo bi priznanje da Vašington nije uspio da nametne svoju volju saveznicima.

Ukoliko se sudi po dosadašnjem političkom stilu američkog predsjednika, vjerovatniji je scenario u kojem će pažnju preusmjeriti na druge protivnike, ostavljajući ovaj sukob da postepeno izgubi na intenzitetu. U tom slučaju, Španija bi mogla da izađe iz krize sa utiskom da je, makar simbolično, uspjela da se suprotstavi pritisku najmoćnije države svijeta.

U istorijskoj perspektivi, takav ishod nosio bi i dozu ironije. Nekadašnje kolonijalno carstvo koje je u devetnaestom vijeku izgubilo većinu svojih prekomorskih posjeda u sukobu sa Sjedinjenim Državama danas se, makar u diplomatskoj ravni, ponovo našlo u poziciji da prkosi Vašingtonu. Iako je riječ o ograničenom i simboličkom otporu, on ipak pokazuje da u savremenom svijetu ni najmoćniji savezi nisu lišeni dubokih političkih razlika.