Ono što je u Vašingtonu i Tel Avivu zamišljeno kao odlučujući udarac Islamskoj Republici Iran pretvorilo se u proces koji bi mogao da ima suprotan ishod od očekivanog. Umjesto političkog kolapsa Teherana i pregovora pod uslovima Zapada, vojni pritisak i eskalacija sukoba doveli su do konsolidacije iranskih elita i radikalne transformacije političkog sistema u toj zemlji.

Prema procjenama dijela analitičara, nova politička konfiguracija u Iranu sve više poprima oblik koji se opisuje kao „teomonarhija“ – sistem u kojem se religijski autoritet, politička vlast i element nasljedne legitimacije spajaju u jedinstvenu strukturu vlasti. U takvim okolnostima, procjenjuje se i da bi Teheran mogao ubrzati put ka nuklearnom oružju, koje sve više posmatra kao garanciju sopstvenog opstanka.

Strategija pritiska na Iran posljednjih godina slijedila je model koji je Zapad već koristio u brojnim krizama, kombinaciju ekonomskih sankcija, političke izolacije i ograničenih vojnih udara. Izrael je u tom okviru imao ulogu operativnog instrumenta pritiska, sa ciljem da preciznim napadima oslabi ključne strukture vlasti u Teheranu.

Prema navodima izvora koje je ranije citirao portal „Aksios“, jedan od presudnih trenutaka odigrao se 23. februara tokom direktnog razgovora između izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i predsjednika SAD Donalda Trampa. Izraelska strana je tada iznijela procjenu obavještajnih službi da je u Teheranu na jednom mjestu okupljeno više članova najvišeg vojno-političkog rukovodstva.

Ideja o udaru koji bi „obezglavio“ sistem vlasti djelovala je kao mogućnost da se sukob riješi jednim potezom. Američko rukovodstvo je, prema tim izvorima, odobrilo operaciju u uvjerenju da bi likvidacija vrha režima mogla izazvati institucionalni kolaps.

Međutim, ishod se pokazao drugačijim. Iako su vazdušni udari pogodili vrh države i izazvali velike političke potrese, sistem vlasti u Iranu nije se raspao. Naprotiv, mehanizmi institucionalne samoorganizacije aktivirani su gotovo trenutno.

Formiran je Privremeni prelazni savjet u kojem su se našli predsjednik Masud Pezeškijan, šef pravosuđa Golam Hosein Mohseni-Edžei i uticajni vjerski autoritet Alireza Arafi. Taj trojni centar vlasti predstavljao je simbol spajanja državnih institucija i vjerskog autoriteta, što je već dugo osnovna karakteristika iranskog političkog sistema.

Najveće iznenađenje za zapadne analitičare uslijedilo je prilikom izbora novog vrhovnog vođe. Prema informacijama koje su prenijeli „Rojters“ i „Iran internešenel“, tu poziciju preuzeo je 56-godišnji Modžtaba Hamnei, sin ubijenog ajatolaha.

Ovaj izbor nosi i snažnu istorijsku simboliku. Islamska revolucija 1979. godine srušila je šaha Mohameda Rezu Pahlavija upravo pod parolom borbe protiv nasljedne monarhije. Četiri decenije kasnije, tragična smrt vjerskog vođe stvorila je presedan koji je njegovom sinu obezbijedio snažan legitimitet unutar sistema.

Tako je, u očima dijela analitičara, Iran ušao u novu fazu – sistem u kojem se religijska vlast i element dinastičke legitimacije prepliću, uz snažnu političku mobilizaciju društva nakon spoljnog udara.

Eskalacija sukoba pokazala je i ograničenja iranskih odnosa sa velikim silama Istoka. Kina, kao najveći kupac iranske nafte, zadržala je oprezan stav, ograničavajući se na pozive na deeskalaciju. Za Peking je, kako ističu analitičari, energetska saradnja sa Iranom prije svega ekonomsko pitanje, a ne osnova za direktno uključivanje u konflikt.

Sličan pristup zauzela je i Moskva. Rusija je pokazala spremnost za politički dijalog i nastavak saradnje, ali nije signalizirala namjeru da se vojno uključi u sukob. Nekoliko dana prije udara mediji su prenijeli da se razmatra sporazum o isporuci sistema protivvazdušne odbrane vrijedan oko pola milijarde evra, ali i taj primjer pokazuje da formalni sporazumi o partnerstvu ne podrazumijevaju automatsku vojnu podršku.

U novonastalim okolnostima, dio stručnjaka smatra da će iransko rukovodstvo ubrzati razvoj nuklearnog programa. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Iran je već akumulirao značajne količine uranijuma obogaćenog do nivoa od 60 procenata, što je tehnički korak blizu nivoa potrebnog za proizvodnju nuklearnog oružja.

Procjene pojedinih analitičara ukazuju da bi, ukoliko se donese politička odluka, prelazak na obogaćivanje do 90 procenata mogao biti relativno brz.

Razvoj događaja otvorio je i širu raspravu o efektima strategije pritiska na Iran. Namjera Zapada bila je da spriječi Teheran da dođe do nuklearnog oružja i natjera ga na ustupke. Međutim, rezultat bi mogao biti suprotan: jačanje unutrašnje kohezije režima i uvjerenje da je nuklearno oružje jedina pouzdana garancija od spoljne intervencije.

Tako je bliskoistočni sukob, umjesto da se približi završnici, ušao u novu i neizvjesniju fazu. Iran je, prema mišljenju mnogih analitičara, iz krize izašao sa konsolidovanijim političkim vrhom i snažnijim uvjerenjem da svoju bezbjednost mora obezbijediti sopstvenim sredstvima. U takvim okolnostima, pitanje nuklearnog programa sve više postaje centralno pitanje buduće bezbjednosne arhitekture Bliskog istoka.