Moskovski regionalni sud izrekao je doživotnu kaznu zatvora Konstantinu Piskarevu, poznatom u kriminalnim krugovima kao Kostja Boljšoj, označivši kraj jednog od najdužih i najbrutalnijih slučajeva organizovanog kriminala u savremenoj Rusiji. Istom presudom, donesenom 31. marta, osuđeno je i osam članova njegove grupe, na kazne od devet godina i osam mjeseci do 24 godine zatvora.

Piskarev i njegovi saradnici proglašeni su krivima za razbojništva, 21 ubistvo, četiri pokušaja ubistva, otmice i ilegalnu trgovinu oružjem. Do ovakvog epiloga došlo je tek nakon petog sastava porote, pošto su se prethodna četiri raspala, što dodatno svjedoči o složenosti i osjetljivosti procesa.

Prema nalazima istrage, kriminalna grupa nastala je još devedesetih godina, u okruženju koje je pogodovalo razvoju organizovanog kriminala. Prvobitni vođa bio je Aleksandar Zamjatin, veteran rata u Avganistanu, koji je okupio grupu fizički snažnih mladića, uglavnom iz teretana. Među njima se izdvojio Piskarev, čija je fizička pojava i odlučnost brzo donijela nadimak „Kostja Veliki“.

Banda je u početku djelovala klasičnim metodama kriminalnog reketa – pljačkala je preduzetnike, kontrolisala pijace i naplaćivala „zaštitu“ taksistima i vlasnicima lokala. Međutim, već sredinom devedesetih godina dolazi do prelomnog trenutka. Nakon boravka u pritvoru zbog optužbi za masakr, koje nikada nisu dovele do osude, Piskarev izlazi na slobodu sa novim kontaktima i ubrzo preuzima primat unutar grupe.

Njegov uspon dodatno je ojačan ulaskom u legalne poslove. Ključnu ulogu, prema istražiteljima, odigrao je biznismen Georgij Pirčalava, koji je Piskareva angažovao kao obezbjeđenje, a potom i uveo u poslovno partnerstvo. Zajedno osnivaju kompaniju „Skajfud“, koja se bavila keteringom za avio-prevoz. Upravo iz tog posla, kako je utvrđeno, finansirane su kriminalne aktivnosti grupe.

Kontrola nad poslovanjem održavana je surovim metodama. Jedan od suvlasnika firme, koji je namjeravao da napusti posao i preuzme svoj udio, ubijen je 1999. godine. Ubrzo potom likvidiran je i drugi partner, što je omogućilo Piskarevu da preko svog oca formalno preuzme dio vlasništva. Istražni organi smatraju da je porodični angažman bio samo paravan za prikrivanje stvarne kontrole.

Organizovana grupa djelovala je po strogoj unutrašnjoj hijerarhiji. Jezgro su činili najbliži saradnici zaduženi za logistiku, oružje i kontakte sa drugim kriminalnim strukturama, dok su izvršioci obavljali konkretne zadatke. Međutim, Piskarev je jednako nemilosrdno uklanjao i sopstvene ljude ukoliko bi procijenio da predstavljaju rizik ili prijetnju.

U jednom od takvih slučajeva, 2003. godine, likvidirao je bliskog saradnika tokom navodnog „razgovora o unutrašnjim odnosima u bandi“, a potom zahtijevao od drugog člana da učestvuje u zločinu, kako bi, prema svjedočenjima, „učvrstio disciplinu i lojalnost“. Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi pripadnici grupe, uključujući i one za koje je postojala sumnja da su pod lupom policije.

Piskarev nije prezao ni od likvidacije civila koji su mu se zamjerili. U jednom slučaju, nezadovoljan radom majstora, namamio ga je na dogovoreno mjesto gdje je već bio iskopan grob, primorao ga da legne u rupu, a zatim ga ubio.

Istražni materijali ukazuju da je vođa bande posebnu pažnju posvećivao pripremi zločina. Koristio je maske, prerušavanje i različitu opremu kako bi izbjegao identifikaciju, dok je za izvršenje likvidacija često lično preuzimao ulogu neposrednog izvršioca.

Jedan od najznačajnijih i najpoznatijih zločina bio je atentat na gradonačelnika Sergijevog Posada, Jevgenija Duška, 2011. godine. Povod je bio sukob oko gradnje u istorijskom centru grada, koju je Duško zabranio. Nakon neuspjelih pregovora, Piskarev je naredio praćenje gradonačelnika, da bi ga potom lično ubio ispred kuće. Ubrzo poslije toga, ograničenja za gradnju su ukinuta, što je, prema istrazi, predstavljalo direktan motiv zločina.

Ubistvo gradonačelnika označilo je i početak kraja ove kriminalne strukture. Ubrzo nakon toga, Piskarev i njegovi saradnici su uhapšeni, a suđenje je započelo 2019. godine. Proces je trajao godinama, uz brojne poteškoće, uključujući odustajanje svjedoka i raspuštanje porota.

Uprkos obimnim dokazima i svjedočenjima, Piskarev je do kraja negirao krivicu, insistirajući da optužbe počivaju isključivo na izjavama njegovih saradnika. Ipak, sud je prihvatio argumentaciju tužilaštva, koje je uspjelo da dokumentuje najmanje dvadeset likvidacija, uz ocjenu da je ukupan broj žrtava vjerovatno i veći.

Ovom presudom okončan je jedan od najdužih i najsloženijih krivičnih postupaka u novijoj ruskoj istoriji, koji je, više od dvije decenije nakon nastanka bande, rasvijetlio mehanizme djelovanja organizovanog kriminala u tranzicionom periodu i njegovu duboku povezanost sa legalnim poslovima i lokalnim strukturama vlasti.