Profesorica biologije Pete gimnazije „Vladimir Nazor“ u Splitu, Dijana Matković, našla se u centru javne polemike nakon što je, uoči drugog kruga lokalnih izbora u Hrvatskoj, roditeljima svojih učenika slala poruke putem aplikacije WhatsApp, pozivajući ih da glasaju za HDZ-ovog kandidata Tomislava Šutu.

Kako su prenijeli hrvatski mediji, profesorka je u poruci kandidata Šutu predstavila kao „našeg fino odgojenog, obrazovanog i elokventnog bivšeg učenika“, pozivajući se na lične utiske i, kako je navela, njegovu „vizionarsku politiku za dobrobit grada“. Ono što je izazvalo dodatno zgražavanje jeste činjenica da je poruka poslata direktno roditeljima učenika, koristeći brojeve dobijene kroz školski sistem.

Ipak, priča tu ne staje. Ubrzo su se u javnosti pojavile i poruke koje je Matković slala svojim bivšim učenicima, u kojima se, prema izvorima, ne krije antipatija prema Srbima i Jugoslovenima. U jednoj od poruka, prema pisanju portala Slobodna Dalmacija, profesorka je iskazala zabrinutost što, kako je navela, „stari komunjarski duhovi još hodaju gradom“, aludirajući na birače protivkandidata.

Rukovodstvo gimnazije je, nakon što je slučaj postao medijski vidljiv, izdalo saopštenje u kojem se ograđuje od postupaka profesorke, ističući da škola nije politički aktivna i da „lični stavovi zaposlenih ne odražavaju zvaničnu poziciju institucije“. Takođe je navedeno da komunikacija s roditeljima mora biti ograničena na zvanične kanale – službene elektronske adrese, e-dnevnik i formalne roditeljske sastanke.

Roditelji i dio javnosti izrazili su oštre kritike, ocjenjujući da je u pitanju zloupotreba pozicije i kršenje profesionalne etike, posebno u pogledu pokušaja političkog uticaja u obrazovnom kontekstu. Jedan od roditelja, koji je želio da ostane anoniman, izjavio je:

„Ne želim da profesori koriste moj broj telefona da mi šalju koga da glasam. Još manje želim da slušam politička predavanja koja vrijeđaju nečiju nacionalnost ili porijeklo“.

Slučaj profesorke Matković pokrenuo je i šire pitanje – gdje je granica između privatnog političkog ubjeđenja i profesionalne etike u prosvjeti? Ima li prostora za nacionalističke aluzije i partijsku propagandu u učionici – ili porukama – dok se nastavnici formalno nalaze u ulozi vaspitača mladih generacija?

Ovaj primjer iz Hrvatske je najbolja ilustraciju onoga što se dešava u toj državi kada je srbofobija u pitanju i kada se profesija i politika opasno pomiješaju.