Bio sam prisutan na prijateljskoj košarkaškoj utakmici Srbija – Slovenija u "Beogradskoj Areni“. Na terenu sve je izgledalo moćno, dominacija srpskih košarkaša, energija tima koji ide na Evropsko prvenstvo i osjećaj da se nešto veliko stvara. Ali na tribinama – sramota. Doživio sam trenutke koji su me, kao Srbina, duboko pogodili i posramili.

Na poluvremenu utakmice, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, bio je "pozdravljen" zvižducima i pogrdnim skandiranjem. Isti ti koji su ga izviždali, nekoliko minuta ranije ignorisali su Pavlinu Radovanović, srpsku djevojčicu iz Orahovca, koja je na poluvremenu pjevala pjesme o svom rodnom gradu i o Kosovu i Metohiji. Dok je pozivala publiku da joj se pridruži, tek rijetki smo zaista zapjevali sa njom. Ostali su ćutali, okretali glave, kao da im je to tuđe, kao da je pjesma o Kosovu i Metohiji nečija druga stvarnost, a ne temelj njihovog identiteta.

Kada sam, nakon zvižduka Dodiku, klicao njegovo ime – iako nikada ne kličem političarima – učinio sam to iz bijesa i stida. Ne zbog njega lično, već zbog nas. Zbog činjenice da smo dopustili da se tako ponašamo u trenucima kada bi trebalo da budemo jedno.

A onda, dodatno poniženje. Na tribinama se pojavio neki „poznati jutjuber“. I odjednom kao da košarke više nema. Svi oni koji su maloprije ignorisali Pavlinu i zviždali predsjedniku Srpske, počeli su da bulje u telefonske ekrane, škljocaju i da se guraju oko internet senzacije. Srpska reprezentacija, naš ponos, u tom momentu je prestala da postoji za jedan dio publike, onaj isti koji "pumpa" i zviždi lideru Republike Srpske, za njih je epicentar odjednom postao nekakvi influenser.

Ovo nije  pitanje da li neko voli ili ne voli nekog političara, nego je stvar nacionalne odgovornosti. Ko pristaje na ovakvo ponašanje, rizikuje da se samoizopšti iz sopstvenog naroda. Srbija nije mjesto za jeftinu zabavu i ispade, nije prostor za trenutne hirove i politički instant-aktivizam. Srbija je više od toga. Ona je obaveza, zavjet, Kosovo i Metohija, Orahovac i Republika Srpska.

Zato je moja poruka jednostavna - Srbi ovo ne rade! Srbi ne ignorišu dјevojčicu iz Orahovca koja pjeva o svom gradu i Kosovu i Metohiji, ne zvižde predsjedniku Srpske, makar ga politički ne podržavali, niti zaboravljaju reprezentaciju zbog jednog jutjubera. To nije slika Srbije kakvu želim, a još manje je slika naroda kom pripadam i koji se bori za svoje dostojanstvo i opstanak.

Dok svjedočimo iskušenjima na svim nivoima, pritiscima i nacionalnim izazovima, moramo znati šta je važno i gdje je granica pristojnosti. Isto tako važno je znati gdje počinje poštovanje prema sebi i svom narodu. Onaj ko tu granicu prekorači, mora da bude svjestan da gubi i svoje mjesto u zajednici.

Ovo pišem kao Srbin iz Crne Gore, sa gorčinom u srcu zbog onoga čemu sam to veče prisustvovao i nadom da većina našeg naroda nije izgubila osjećaj za ono što je sveto. Ako već na utakmicama, na pjesmama o Kosovu i Metohiji, na susretima sa Srbima preko Drine ne pokazujemo jedinstvo – onda kada ćemo ga pokazati?